Mjesec, na latinskom – luna, Zemljin je satelit čija prosječna udaljenost od Zemlje iznosi 384.400 kilometara. To ga čini najbližim nebeskim tijelom našem planetu, a svjetlost s njega na Zemlju stiže za 1,25 sekunda. Zbog stalnog mijenjanja položaja prema Suncu i Zemlji različito je osvijetljen, pa se sa Zemlje mogu uočiti četiri faze (pun, mladi ili mlađak, te dvije četvrtine, zvane prva i zadnje četvrt). Te se faze uzastopno ponavljaju, a vrijeme od 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde između jednog mlađaka do drugog zovemo sinodičkim mjesecom.
Mjesec je sa Zemlje
Neka vas ove brojke ne obeshrabre od daljnjeg čitanja teksta; one su tu samo kao osnovni podaci. Činjenica je da je Mjesec nastao prije nekih 4,5 milijarda godina, koji milijunčić godina više ili manje, što je podatak koji je tek prije nekoliko godina potvrđen nakon detaljnih analiza materijala koje su NASA-ine ekspedicije donijele s Mjeseca. Inače, o starosti Mjeseca bilo je dosta nagađanja, kao i o njegovom porijeklu, a budući da se po pitanju starosti došlo do suglasja, isto je postignuto i po pitanju porijekla. Tako je ustanovljeno da je Mjesec porijeklom sa Zemlje!
Naime, prije tih famoznih 4,5 milijarda godina, dok je Zemlja bila u svom ranom stadiju nastanka, u nju je udarilo drugo nebesko tijelo, i to – prema zadnjim istraživanjima – veličine Marsa. Sudar je uzrokovao da se dio tadašnje Zemlje, koja još uvijek nije bila kruta, odlomi. Odlomljeni komad ostao je zarobljen Zemljinom gravitacijom, a hlađenjem su se oba tijela počela pretvarati u ovo što su danas. Da je Mjesec zaista zemaljskog porijekla potvrđuju i istraživanja njegovih stijena i kamenja, koje su donijeli astronauti u misijama Apolla, a koja su potvrdila da je geološki sastav Mjeseca sličan Zemljinom.
Tamna strana Mjeseca
Zašto je onda Zemlja danas puna života, a Mjesec mrtvo i sivo tijelo na nebu? Razlog je jednostavan – sam Mjesec nema dovoljno jaku gravitaciju da stvori i zadrži atmosferu. Samim tim nema ni prirodni štit od udara meteora i meteorita, pa mu je površina izbrazdana i puna kratera. Mjesec je takav s obje strane, one svijetle i one tamne.
Tamna strana Mjeseca pojam je koji iznenađujuće velik broj ljudi veže isključivo uz ime albuma legendarne grupe Pink Floyd. Međutim, radi se o tome da su plimne sile Zemlje s vremenom toliko usporile Mjesec da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. Prevedeno na jednostavniji jezik – Mjesec se oko svoje osi okrene samo jednom u toku okretanja oko Zemlje, pa se zato sa Zemlje može vidjeti samo jedna, takozvana svijetla strana Mjeseca. Ona druga, nama nevidljiva i zvana tamna (premda ona zapravo nije tamna u smislu da ondje nikada nema svjetlosti; a s vremenom je usvojen i bolji izraz – dalja strana Mjeseca ili far side of the Moon), ostala je tajna do kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. Tada je sovjetska sonda obišla Mjesec i napravila prve fotografije tamne strane.
Utrka na Mjesec
Ta je ruska misija bila velik uspjeh njihovog svemirskog programa i još jedna u nizu pljuski “velikoj” Americi. Događalo se to u razdoblju hladnog rata, kada je upravo svemirska utrka bila jedan od načina da se pokaže koji je sustav bolji – “prljavi” kapitalizam ili “nedemokratski” komunizam. A ta je svemirska utrka bila nevjerojatno zanimljiva. Počela je odmah nakon 2. svjetskog rata, kada su Rusi pronašli i zaplijenili njemačke V2 rakete, koje je konstruirao Wernher von Braun, koji je sa svojom ekipom znanstvenika i inženjera prebjegao u Ameriku. Rusi su se bacili na usavršavanje raketa, a Amerikanci, u svom tipičnom egoizmu, potpuno su ignorirali von Brauna. A onda je došao 4. listopada 1957. i Rusi su u svemir poslali Sputnik 1, a kasnije i Sputnik 2. U panici od sovjetske dominacije, u listopadu 1958. Eisenhower je naredio spajanje tri aeronautičke kompanije u National Aeronautics and Space Administration, u narodu poznatiju kao NASA.
No dok se NASA tek uspostavljala i pompozno najavljivala plan slanja ljudi u svemir, sovjetska Luna 1 bila je prva letjelica koja je prošla pored Mjeseca. Amerikanci odgovaraju Pioneerom 4 i uzvraćaju udarac Rusima predstavljanjem grupe “Mercury seven” ili sedmorice astronauta izabranih da budu prvi ljudi u svemiru, te objelodanjuju prve fotografije Zemlje iz svemira. Sovjeti zatim u svemir pobjednički šalju Lunu 3, letjelicu koja je obišla Mjesec i snimila njegovu tamnu ili dalju stranu. Premda su fotografije bile izuzetno loše rezolucije i kvalitete, dale su niz novih informacija, pa je Sovjetska akademija znanosti čak izdala i prvi atlas tamne strane Mjeseca. Uslijedilo je spuštanje letjelica na površinu Mjeseca. Nije to bilo klasično spuštanje, jer tada još nije bio razvijen sustav spuštanja letjelica na površinu drugih planeta i satelita, već su Sovjeti jednostavno programirali letjelicu da se sruši na Mjesečevu površinu. Nakon toga sovjetska dominacija u svemirskoj utrci kulminirala je slanjem prvoga čovjeka u svemir. Bio je to Jurij Gagarin.
Mali korak za čovjeka
Rečenica “Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti cilju da do kraja ovog desetljeća čovjek sleti na Mjesec i sigurno se vrati na Zemlju”, koju je izrekao John F. Kennedy 25. svibnja 1961., označila je službeni početak trke za slanjem čovjeka na Mjesec. Nakon niza pripremnih misija, 16. srpnja 1969., s Cape Kennedyja (preimenovani Caneveral u čast ubijenog predsjednika Kennedyja) lansiran je Apollo 11 na svoju povijesnu misiju. Četiri dana kasnije riječi “The Eagle has landed” označile su da je lunarni modul Orao pod pilotskom palicom Neila Armstronga dotakao Mjesečevu površinu.
U 22 sata, 56 minuta i 15 sekundi Armstrong je napravio povijesni korak, uz istu takvu rečenicu “Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo”. Drugi član posade, Edwin Aldrin pridružio mu se u šetnji Mjesecom, malom slavlju, a kasnije i u skupljanju uzoraka. Astronauti su na površini Mjeseca proveli ukupno 21 sat i 36 minuta, a tri dana kasnije sigurno su se vratili na Zemlju.
Strka oko istraživanja i osvajanja Mjeseca trajala je još nekoliko godina, do sredine sedamdesetih. Od 1959. godine, kad je Luna 1 prvi put obišla Mjesec, pa do 1976. godine, kada je Luna 24 donijela zadnji Mjesečev uzorak na Zemlju, u čak 65 navrata čovjekove su letjelice, s posadom ili bez nje, dolazile do Mjeseca. Ta brojka uključuje 18 kontroliranih slijetanja na Mjesec, te devet slučajeva u kojima su letjelice proputovale do Mjeseca i nazad do Zemlje, donoseći uzorke s Mjeseca.
Nakon toga slijedilo je razdoblje u kojem Mjesec nije bio odviše zanimljiv. Tek je 1990. godine japanska letjelica Hiten došla do Mjeseca, ali se Hagormo, sonda koju je letjelica nosila i ispustila u orbitu Mjeseca – nije aktivirala, čime je misija označena neuspješnom.
Četiri godine kasnije, Amerika je poslala robotsku letjelicu Clementine na Mjesec, koja je napravila topografsku mapu satelita i prve multispektralne fotografije. Ponovo četiri godine kasnije, do Mjeseca stiže Lunar Prospector, koji neutronskim spektrometrom utvrđuje prisutnost vodika na polovima Mjeseca, za koji se vjeruje da je posljedica prisustva leda. U studenome 2004. godine do Mjeseca stiže europska letjelica Smart 1, koja ga je gotovo godinu dana mapirala, što je prvi korak u odluci o mjestu buduće Mjesečeve baze.
Baza na Mjesecu
A upravo je 2004. godine došlo do nove eksplozije planova za odlazak na Mjesec, ovaj put na duže vrijeme. Naime, započela je utrka za izgradnju ljudske baze na Mjesecu! Tako je 14. siječnja 2004. godine George W. Bush poručio NASA-i da do 2020. godine želi da se Amerika vrati na Mjesec te da se na jednom od polova izradi i ljudska baza, kao prvi korak u ljudskoj misiji na Mars. Busheva ideja nije se pojavila kao njegova trenutna inspiracija ili kao zrela misao do koje je došao slušajući svoje savjetnike, uvidjevši prednosti istraživanja svemira nad haračenjem u Iraku; Busheva ideja pojavila se kao rezultat nove “crvene” prijetnje. Naime, u posljednjih nekoliko godina Kina se profilirala kao svemirska velesila broj tri, pa je 2003. godine, kao treća zemlja na svijetu, poslala čovjeka u svemir, a zatim je to isto ponovila i 2005. godine. U svemirskom programu Kina je vidjela idealan način na koji će naciji ugraditi novu ljubav prema znanosti i tehnologiji, ali i novo pokretanje kineskog gospodarstva.
Naime, Kinezi planiraju poslati čovjeka na Mjesec do 2017. godine, kako bi istražili mogućnost dobivanja goriva sa Zemljinog satelita. Namjeravaju na Mjesecu izmjeriti količine helija 3, elementa koji je izvor energije koji ne zagađuje okoliš. Ako se pokaže da su proizvodnja i transport helija s Mjeseca gospodarski isplativi, kao što neki vodeći svemirski znanstvenici u Americi i Europi tvrde, Kina planira do 2025. godine postaviti i ljudsku bazu na Mjesecu. Ovako ambiciozan plan naveo je Busha na razmišljanje, pa je naredio NASA-i da se pripremi za povratak na Mjesec.
