Krajem proteklog listopada, trajali su dani slavlja u pet nacionalnih svemirskih agencija (američkoj, kanadskoj, japanskoj, brazilskoj i ruskoj) te jednoj međunarodnoj, europskoj. Razlog tome bila je Harmonija, odnosno Harmony, novi modul koji je dodan Međunarodnoj svemirskoj stanici. Ovaj modul cilindričnog oblika dugačak je sedam metara, a služit će kao dnevni boravak astronautima i znanstvenicima. Ime Harmony birali su učenici osnovnih škola, modul je do stanice prevezao space shuttle Discovery, čija je posada u suradnji s astronautima na stanici isti i spojila.
To je prvi dodatak stanici u više od šest godina postojanja ovog orbitalnog laboratorija i najava bolje budućnosti. Naime, već u prosincu stanica će dobiti novi dodatak, jer će na Harmony biti spojen europski laboratorij Columbus, a nakon njega u veljači 2008. u više dijelova trebao bi stići japanski laboratorij Kibo. Time bi ispunjenje plana da se stanica završi do 2010. godine trebala biti formalnost, premda povijest ove stanice sugerira da se taj plan lako može promijeniti. Naime, stanica je trebala biti dovršena ove godine, s mnogo manjim proračunom i većim dimenzijama, ali je zbog probijanja financijskih okvira, kao i usporene gradnje zbog poteškoća koje je NASA imala sa shuttlovima – prvotni plan promijenjen: rok izgradnje je pomaknut, a sama stanica bit će manja nego što je prvotno planirano.
Unatoč tome, bit će to najveći ljudskom rukom sagrađen objekt u svemiru, vidljiv na nebu kao sjajna zvijezda golim okom tijekom cijelog dana. Međunarodna svemirska stanica ili ISS zapravo je kruna višedesetljetnog rada i manje ili više uspješnih pokušaja postavljanja laboratorija u Zemljinu orbitu. Većina se vas vjerojatno sjeća i ruske stanice Mir, a mnogo prije nje Amerikanci i Rusi (tada još Sovjeti), trudili su se trajno naseliti Zemljinu orbitu u svemirskoj stanici, ne zbog prosperiteta čovječanstva i znanosti, već iz vojnih razloga – špijuniranja radnji mrskog im neprijatelja.
Neslavni kraj prve stanice
Povijest svemirskih stanica počinje, vjerovali ili ne, početkom 20. stoljeća na ovim prostorima. Tada je, naime, Slovenac Herman Potočnik (1892.-1929.) točno izračunao visinu geostacionarne putanje (39.900 km) i detaljno razradio tehničke i tehnološke aspekte konstrukcije i izgradnje ali i održavanja svemirske stanice s ljudskom posadom. Njegovim su se otkrićima koristili brojni svjetski znanstvenici, među kojima i oni koji su čovječanstvo odveli u svemir – Werner von Braun na američkoj i Sergej Korovljev na sovjetskoj strani.
Otprilike pola stoljeća nakon Potočnikovih radova, u pedesetim godinama prošlog stoljeća, Amerika i Sovjetski Savez u svemirskoj su utrci počeli razmišljati i o postavljanju u svemir stanice s ljudskom posadom. Početkom šezdesetih godina obje su nacije na crtaćim stolovima imale i prve koliko-toliko upotrebljive planove o izgradnji stanica. Na njima su posebno inzistirali Sovjeti, kojima je postalo jasno da je utrka za slanjem čovjeka na Mjesec izgubljena, pa su se u tišini okrenuli projektu svemirske stanice. Za izgradnju stanice Sovjeti su zapravo koristili postojeća rješenja, poput raketa Proton, što im je dalo taktičku, ali i – važnije – vremensku prednost nad Amerikancima.
Sovjeti su htjeli dobiti četvrtu od pet svemirskih utrka (prvi su poslali satelit u svemir, živo biće i čovjeka, ali su Amerikanci prvi sletjeli na Mjesec), pa su htjeli iskoristiti vrijeme dok su protivnici bili još uljuljkani u slavlje slanja čovjeka na Mjesec. Sovjeti su znali da će to djelomično usporiti američki projekt Skylab, pa su se bacili na projekt svemirske stanice Zarja (Zora). Ona je lansirana u travnju 1971. godine s poznatog kozmodroma Bajkonur, a ni na pola puta prema svemiru stanica je preimenovana u Saljut.
Stanica je lansirana prazna, a bilo je predviđeno da se na nju spaja svemirska letjelica Sojuz, koja bi dovodila tročlanu posadu. No, Saljut kao da je bio uklet od početka – prva posada nije mogla otvoriti vrata (popularni airlock) stanice i ući u nju, pa se vratila na Zemlju neobavljena posla, a druga posada prividno je bila uspješnija. Oni su, naime, došli do stanice, ušli u nju i ondje boravili tri tjedna, da bi se na povratku na Zemlju u letjelici Sojuz dogodio kvar koji je izazvao dekompresiju i smrt sva tri kozmonauta.
Vojni projekti
Taj je događaj imao velik utjecaj na budućnost projekta svemirske stanice. Treća misija je otkazana, a Saljut je “vraćen” na Zemlju. To vraćen shvatite uvjetno – stanica je uništena kontroliranim spuštanjem i izgaranjem u atmosferi. Sovjeti su odlučili da će ubuduće njihovi kozmonauti na putu prema stanici i nazad nositi svemirska odijela, što je rezultiralo smanjenjem broja članova posade u letjelicama Sojuz, nakon čega su umjesto tri osobe – u nju mogle stati samo dvije.
Unatoč tome, Saljut je dao niz praktičnih odgovora na pitanja o dužem boravku ljudi u svemiru, ali i načina na koji se dvije letjelice u svemiru spajaju, kako rade elektronički sustavi i tako dalje. S te je strana Saljut bio više nego uspješan, ali je uspjeh zasjenio gubitak trojice kozmonauta.
Ipak, potencijal svemirske stanice postao je jasan i u praksi, pa je dvije godine nakon Saljuta – put svemira krenuo njegov nasljednik, Saljut 2. Ova je stanica bila bitno drukčija od prethodne, prije svega po tome što ju je dizajnirala, konstruirala i financirala vojska. Tako je Saljut 2 od “opreme” imao i teleskop za snimanje objekata na Zemlji, ali i 30-milimetarski top, što je bilo prvo oružje u svemiru. Sudbina ove stanice bila je također ukleta, a samo je sreća spasila prvu posadu koja je na stanicu trebala otići. Naime, zbog problema s raketom Sojuz odgođeno je lansiranje prve posade prema stanici, u kojoj je u međuvremenu izbio požar, koji je automatski sustav ugasio. Unatoč tome, došlo je do proboja trupa stanice, pa naseljavanje posade nije bilo moguće.
Skylab
Oba Saljuta Sovjeti su smatrali uspješnim misijama, prije svega zbog činjenice da su počeli dobivati pravi uvid u to kakvi su tehnološki, ali i fizički i psihički zahtjevi koje mora ispuniti stanica i potencijalna posada za dulji boravak i rad u svemiru. U vrijeme kad je Saljut 2 gorio, Amerikanci su lansirali svoju stanicu – Skylab. Ta je stanica bila bitno veća stanica od Saljuta. Petnaestak metara Saljuta i stotinu kubičnih metara prostora nisu se mogli mjeriti s trideset i šest metara dužine Skylaba i više od tristo pedeset kubičnih metara prostora za život i rad.
I njezin je put identičan kao i onaj sovjetskih stanica – izrađena je korištenjem poznatih i dostupnih tehnologija i rješenja, prije svih iz programa Apollo. Jedna druga sličnost bila je zabrinjavajuća – i Skylab je imao havariju pri lansiranju, pa je otkazao jedan solarni panel, a stanica se u svemiru pregrijavala. To je promijenilo i planirana lansiranja posade, pa je prva zapravo bila spasilačka, a ne znanstvena misija. Za razliku od sovjetskih stanica, Amerikanci su Skylab ipak uspjeli spasiti.
Sljedeće dvije posade koje su boravila na Skylabu oborile su rekorde u boravku ljudi u svemiru – 59 i 84 dana, a izvele su i brojne znanstvene eksperimente, kao i promatranja svemira i svemirskih tijela, prije svih Sunca, planeta i kometa. Nakon posljednje posade, Skylab je ostao prazan u svemiru, a krajem sedamdesetih godina pao je na Zemlju.
Izgorio je u atmosferi, a njegovi ostaci završili su u oceanu i pustinjama Australije. Bila je to sretna okolnost, s obzirom na to da su mnogi mediji u to vrijeme pisali o mogućim katastrofalnim posljedicama ako Skylab padne na neki od velikih gradova ili na naseljeno područje. Koliko je u tome bilo stvarne opasnosti a koliko samo medijskog pretjerivanja, teško je otkriti; internetski izvori kontradiktorni su po tom pitanju.
