Hrvatska je zemlja sporta. Rukometaši, nogometaši, skijaši, atletičari – imamo ih napretek, divimo im se, poštujemo ih, objavljujemo ih na naslovnicama, gradimo im dvorane kad čujemo da nemaju gdje trenirati. Hrvatska je također i zemlja narodnjaka i lakih nota. Estrada nam je prepuna “glazbenika” koji odbačeni od prave umjetnosti slušatelje pronalaze u puku bez stila, a turbofolk nam je sve samo ne stran. Zemlja smo i velebnih političara, čiji trud i žrtva za čovječanstvo mogu svima nama biti na čast.
No negdje između taštine i lažnih veličina, između amaterizma i plastičnih idola, između busanja u prsa tuđim uspjesima i nacionalnog kompleksa – nalaze se ljudi s talentom, idejama, ambicijama i sposobnošću. Oni su studenti Muzičke akademije, uspješni su, čitav kulturni svijet zna za njih, s natjecanja se redovito vraćaju zlatni i istinsko su oličenje darovitosti i upornosti. No kao da ih ne primjećujemo, ne vidimo. Kada budu najbolji, ne gradimo za njih čudesa. Štoviše, prostor u kojemu oni stvaraju – malen je, neadekvatan i star. Na novi prostor čekaju već godinama, a o ostalim beneficijama ne treba niti govoriti. Čini se da za svoje prave glazbenike nemamo previše sluha. Plan B stoga (s ponosom) predstavlja četvoro mladih gudača s Akademije. Dame i gospodo, pljesak za Zitu Vargu, Đanu Kahriman, Marina Marasa i Marca Grazianija.
Zita Varga: “Violončelo je živo poput ljudskog bića”
Zita Varga s 15 je godina upisala Muzičku akademiju u Zagrebu. Danas ima 18 godina i na četvrtoj je godini (u klasi profesora Valtera Dešpalja) te ujedno i maturantica škole Primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Rođena je u Čakovcu u glazbenoj obitelji; majka joj je nastavnica klavira, otac profesor klarineta, a sestra Nadia nedavno je u Grazu diplomirala klavir. Okružena glazbom, sa šest je godina odlučila svirati violončelo, premda ni sama nije znala bi li radije svirala klarinet ili klavir.
Odluku je donijela nakon što je posjetila Darija Milkovića, profesora violončela u Glazbenoj školi u Varaždinu, gdje su joj otac i majka tada radili. Oduševljena profesorom, Zita je započela s vježbanjem koje će joj u godinama što su uslijedile donijeti mnoštvo nagrada, priznanja, i što je najvažnije – osobnog zadovoljstva. Paralelno je učila svirati i klavir, a s devet godina krenula je na natjecanja i, kako kaže, počela ozbiljnije shvaćati svoj izbor.
– Fascinira me kolika je to “igra bez granica”, kako bi to moj profesor Dešpalj rekao. Vježbanje, otkrivanje novih spektara… Često nailazim na pitanja poput: “Sviraš već 12 godina, zašto još vježbaš? Nisi već sve naučila?” Zapravo u ovom poslu nikad kraja… Taman kad misliš da si zadovoljan, otkriješ nešto novo. I to je ono najljepše jer svaki dan i svaki sat vježbanja je drugačiji – priča Zita, koja je ispočetka svirala na školskom čelu, a potom je uz pomoć zaklade Musik&Jugend iz Lihtenštajna prešla na cijelo čelo. Ono je, kaže, oblikom, veličinom i tonom podsjeća na ljudsko biće.
Trema je dobra
Nakon osam godina u Glazbenoj školi u Varaždinu, Zita prelazi na Akademiju, u klasu profesora Valtera Dešpalja. Dvojbe oko upisa na Akademiju nije bilo.
– On je izuzetna osoba i kao čelist i kao čovjek. Pun savjeta i razumijevanja, fascinira me njegova spremnost da posluša drugu stranu, prihvati tuđe mišljenje bez nametanja svojeg. Potiče nas da dođemo s vlastitim idejama, ne osjećam pritisak i to me dodatno motivira da dam sve od sebe, posebice na nastupu – kaže Zita, koja je prvi put nastupila sa šest godina.
– Svirala sam skladbu “Valcer”. Sad mi je smiješno, ali tad sam imala tremu. Sjećam se jako dobro: lijepa haljina, cipelice i – prazne žice. Danas mi je teško definirati pojam treme jer se ponekad pojavi u totalno bezazlenim situacijama, a kad je najviše očekujem – nema je. Uglavnom, kad sam spremna i sigurna sve je ok, al’ mislim da je uvijek dobro imati barem tračak treme. To je znak da ti nije svejedno, to te drži “za uzde”, daje ti osjećaj da imaš stvar pod kontrolom, a opet da se možeš prepustiti.
Zita najviše voli izvoditi skladbe skladatelja iz razdoblja romantike. Kad ne svira, voli slušati klasiku, ali i soundtrackove Hansa Zimmera, Darija Marianella, Enija Morriconea. Hitovi iz 80-ih, kaže, posebno je vesele. A posebna su joj radost također i zajednički koncerti sa sestrom.
– Zajedno smo prošle mnoga natjecanja i koncerte, a trudimo se da se tako i nastavi, iako je trenutno teško jer smo “svaka na svom kraju” – požalila se.
Iako ima tek 18 godina, Zita je iskusna natjecateljica, a osvojenih zlatnih nagrada ima napretek. Osvojila je 1. nagradu na natjecanju Antonio Jangiro u Hrvatskoj, 1. i 2. nagradu na talijanskom natjecanju Alpe Adria u Goriziji, 1. nagradu na natjecanju Dávid Popper Várpalota u Mađarskoj, 1. nagradu na domaćem državnom natjecanju, 1. i 2. nagradu u Liezenu u Austiji, 2. nagradu na češkom natjecanju Concertino Praga te 2. nagradu na natjecanju Johannes Brahms u Austriji. Zita je bila predstavnica Hrvatske na Eurovizijskom natjecanju u Beču 2006. godine, a na međunarodnom klavirskom natjecanju Etide i skale osvojila je 1. nagradu, kao i nagradu za najbolje izvedenu skladbu domaćeg skladatelja. Kao solistica nastupila je uz Zagrebačku filharmoniju, Varaždinski komorni orkestar i Zagrebačke soliste, a nastupala je i uz slavnog čelistu Mišu Maiskisa.
Trenutačno priprema diplomu, a kada je položi, Zita bi htjela otići na usavršavanje.
– Mislim da sam još jako mlada i htjela bih upiti što više informacija. Voljela bih u budućnosti biti što češće u kontaktu sa svojim instrumentom jer je to ono što sam odabrala i što me usrećuje – zaključuje Zita.
.
Marco Graziani: “Glazbenikom se postaje srcem”
Jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih glazbenika, Marco Graziani, rođen je prije dvadeset godina u Rijeci. Violinu je počeo svirati sa sedam godina, a danas je jedan od najboljih studenata treće godine Muzičke akademije, u klasi profesora Leonida Sorokowa.
Glazbom se počeo baviti igrom slučaja, bez većih ambicija, naprosto da stekne bilo kakvo glazbeno obrazovanje, no kasnije se glazba pretvorila u njegov život.
– Roditelji su me upisali u glazbenu školu, a violinu sviram iz puke slučajnosti; bio je stigao novi profesor violine Krunoslav Peljhan i imao je slobodnih mjesta u klasi. Pitali su me želim li svirati violinu i ja sam odgovorio potvrdno. Počeo sam svirati i ubrzo zavolio glazbu do te mjere da sam već s deset godina znao da ću se time baviti ostatak života – kaže Marco. Za profesora Pehljana kaže da mu je bio velika podrška i profesionalno i privatno, a podršku dobiva i od svojih roditelja koji se ne bave glazbom. Njegovim glazbenim koracima odlučio je poći i njegov desetogodišnji brat Ivan, koji violinu svira već dvije godine.
S dvanaest godina Marco je počeo pohađati privatne satove kod profesora Sorokowa, a od 1999. godine redovito je pohađao brojne ljetne i zimske seminare u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Japanu, i to pod vodstvom Dore Schwarzberg, Alexandera Vinnitskoga, Pavela Vernikova te slavnog ruskog profesora Zakara Brona. No unatoč tome, Marco kaže da nikad nije odlučio postati glazbenik, nego je to došlo samo po sebi.
– Naravno, zanimale su me i druge stvari, poput jezika i povijesti, ali to nije bilo ništa u usporedbi s violinom. Odluka o upisu na Akademiju došla je isključivo srcem, ne razumom – kaže Marco. Dodaje da je glavni problem studiranja na Muzičkoj akademiji prostor za vježbanje – nema ga ni približno dovoljno.
Uvježbanost, odmor, racionalnost
Neovisno o brojnim poteškoćama s kojima se mladi glazbenici u Hrvatskoj susreću, ponajviše financijskim, Marco je optimist i smatra da je bavljenje glazbom u Hrvatskoj perspektivno.
– Standardi koji su trenutačno niski – rastu, i ima sve više kvalitetnih glazbenika, tako da je i meni želja razviti što veću koncertnu aktivnost, svirati što više, a nakon studija svakako bih se htio baviti i pedagogijom, odnosno podučavanjem – tvrdi Marco, uz kojega je već godinama proslavljeni profesor Sorokow.
– Vodi me od moje 12 godine i zasigurno je riječ o osobi koja je najviše utjecala na moj glazbeni razvoj. Uvijek mi podrška, posebice kad imam veće nastupe – dodaje.
A svoj prvi veći nastup Marco je imao sa Zagrebačkom filharmonijom 2006. godine, kada je svirao poznati 1. koncert Sergeja Prokofjeva. Za dobru izvedbu, tvrdi, najvažnija je uvježbanost, odmorenost, racionalnost i ponajprije glazba. S obzirom na takav način razmišljanja, kaže, s tremom nema previše problema.
Od svojih uspjeha izdvaja nastupe sa Zagrebačkom filharmonijom, Riječkim orkestrom opere, Splitskim simfonijskim orkestrom, nastup na festivalu u Litvi, recitale u Njemačkoj… Najdraže su mu nagrade s natjecanja u Portugalu i Moskvi.
Marco je višestruki dobitnik prvih nagrada na Hrvatskom natjecanju učenika i studenta glazbe i plesa, natjecanju Zajčevi dani, Etide i skale, europskom natjecanju Alfredo i Wanda Marcosig u Goriziji, Istria Nobilissima i natjecanju Lions Grand Prix u Rijeci. Treću nagradu na međunarodnom violinističkom natjecanju u Lisabonu Marco je osvojio 2006. godine, a iste je godine osvojio i drugu nagradu na međunarodnom natjecanju gudača u Moskvi. Također, proglašen je za najuspješnijeg mladog glazbenika u 2006. godini, osvojivši nagradu Zagrebačke filharmonije i PBZ Carda, a dobitnik je i nagrade Stjepan Šulek za najbolju violinističku izvedbu u 2005. i 2006. godini.
super portret Nebojša
Hvala :)