Nema više nikakve sumnje – u zadnjih se dvadesetak godina gotovo sav scenaristički, ponekad redateljski, a u pregolemoj većini i glumački kreativni potencijal mainstream Hollywooda s velikih ekrana pretočio na male. Dok filmski studiji izbacuju CGI-jem ukrašene i eksplozijama podvučene “spektakle” te nimalo nadahnute obrade dalekoistočnih filmskih uspješnica, zahtjevnije gledateljstvo slojevite drame, duhovite komedije i uzbudljivu akciju sve češće pronalazi u formi kojoj se ne tako davno proricala smrt – u formi televizijske serije. Mnogi će razlog takvome trendu potražiti u pojavi HBO-a, Showtimea i sličnih hibridnih televizijsko-filmskih produkcija. Djelomično će biti u pravu. Serije poput “Sopranosa”, “Dva metra pod zemljom”, “Oza”, “Deadwooda”, pa čak i “Seksa i grada” – bez problema mogu stati uz bok filmskim žanrovskim ekvivalentima, vrlo ih često i nadmašujući kvalitetom.
No jesu li stvari doista počele tek s pojavom HBO-a i njihovim pristupom publici? Pretplatnička shema po kojoj se odgovornost za konzumiranje sadržaja prebacuje s produkcije na gledatelja zacijelo je uvelike utjecala na televizijsku formu, jer se tako izbjegavaju cenzorske škare i omogućuje slobodniji jezik, prikazi nasilja, golotinja i – što je vjerojatno važnije od psovki i sisa – sloboda od okova političke korektnosti. Ipak, tumačenje rasta kvalitete televizijskog fictiona tek golotinjom, nasiljem i psovkama bilo bi malo prebanalno. Na kraju krajeva, svi se sjećamo kvalitetnih serija nastalih u doba dok je HBO još pišao u pijesak, a koje su još uvijek podlijegale pravilima starog televizijskog bontona.
Brit škola
Sjetimo se samo BBC-a osamdesetih i serija poput briljantne ekranizacije “Povratka u Brideshead” Evelyna Waugha (glavnu ulogu igrao je poslije megapopularan Jeremy Irons), ultrakreativnog i postmodernističkog “Raspjevanog detektiva” Dennisa Pottera s Michaelom Gambonom (hollywoodska inačica s Melom Gibsonom nije mu dosegla ni do koljena) te “Kuće za odmor” Johna Mortimera s nezaboravnim sir Johnom Gielgudom. Humoristične serije poput “Crne guje”, SF-parodije “Crveni patuljak” i “Mućki” svi znamo, a krenemo li u sedamdesete, doći ćemo do doba legendarnog “Letećeg cirkusa Montyja Pythona”, Cleesovog “Fawlty Towersa” i povijesnih spektakala kao što su “Ja, Klaudije” i “Borgije”. Iz busije šezdesetih s BBC-jeva nas menija vreba “Zatvorenik”, jedno od najrevolucionarnijih i najčudnijih psihodeličnih ostvarenja u formi TV serije, pa s povijesnim argumentom bez dvojbe možemo reći da je britanska televizijska produkcija gledatelje diljem svijeta već odavno naučila na više standarde, a time i utjecala na danas dominantniju američku TV produkciju.
Ipak, Englezi nisu jedini. Klasična i kultna TV ostvarenja, koja su bez obzira na prevladavajuću cenzorsku klimu uporno furala svoj TV film, snimala su se i drugdje. Gene Rodenberry u Americi je stvorio evanđelje Zvjezdanih staza, koje se već nekoliko desetljeća neumorno inkarnira u novim posadama. Australci su nam znali “počistiti ulice” s mini-serijama kao što je bio “Povratak u Eden” ili predivan “Vijetnam” (s dvadesetogodišnjom Nicole Kidman u jednoj od glavnih uloga), Nijemci nam usadili kriterije visokoproducirane doktorske sapunice s “Klinikom Schwartzwald”, a čitatelji moje generacije u tom će se kontekstu zasigurno sjetiti i češke “Bolnice na kraju grada”. Ne treba zaboraviti ni domaće uspješnice, kao što je “Velo misto”, čija je nedavna repriza dokazala da kvaliteta ne stari, bez obzira kojom tehnikom bila snimana, a iz susjedstva nam je u doba dok smo još dijelili državu krajem osamdesetih stigao i “Bolji život”, vjerojatno jedina doista kvalitetna sapunica snimljena na ovim prostorima.
Vratite Đelu
Kada smo već kod “ovih prostora”, bez namjere za podizanjem kulta ličnosti i izdvajanjem jedne televizijske kuće, ipak se mora priznati da je za izgradnju visokih standarda u barem jednom demografskom segmentu hrvatske TV publike zaslužna nekadašnja Televizija Zagreb na čelu s Đelom Hadžiselimovićem i suradnicima. Đelo i jataci godinama su birali najbolje i time nas častili u udarnim terminima na barem jednom od dva postojeća programa (praksa koja je u zadnje vrijeme, na žalost, napuštena, pa najbolja strana televizijska ostvarenja gledamo ili pred zoru ili u popodnevnim satima, koji su daleko “prednevni” za građane koji rade po novokapitalističkom radnom vremenu). Ne jednom znalo mi se dogoditi da pričam s poznanicima sa zapada te da se isti zadive količinom top-guna (“najbolje od najboljeg”) koje pratimo na domaćoj televiziji.
Izdvojila bih zato za ovaj članak petnaestak TV serija koje su nam u posljednjih dvadesetak godina odvukle pozornost od stvarnoga svijeta, zbog kojih su pustjele ulice, zbog kojih danas od televizije očekujemo više i koje pokazuju da trend televizijske kreativnosti traje nešto dulje od HBO-a, ma koliko u njemu doživio svoju živopisnu eksploziju. Izbor je subjektivan i nekronološki, ali vjerujem da će vas prisjećanje nostalgično obradovati kao i mene.
Twin Peaks – Kada se najbolji (i jedini) svjetski tvorac apstraktne filmske umjetnosti, David Lynch, okrenuo TV formi, u prvih sedam epizoda njegove serije počašćeni smo raskošnim prikazima čudaštva na TV način. Osim Kylea McLachlana, serija je domaćem gledateljstvu predstavila i svu silu drugih, sjajnih glumaca: Sherilyn Fenn, Laru Flynn Boyle, Raya Wisea… U Twin Peaksu je, osim toga, posijano sjeme imaginarnog svijeta malog američkog gradića prepunog zanimljivih čudaka, a koji je do kraja utemeljen u sljedećoj seriji zbog koje smo zanemarivali obaveze…
Život na sjeveru – vjerojatno je jedna od najboljih ikada prikazanih serija na domaćoj televiziji, a o pedigreu njezinih tvoraca govori i to da su se nakon sage o dr. Joelu Fleischmannu i stanovnicima aljaškog gradića Cicelyja pozabavili snimanjem serija kao što je “Odletjet ću” i “Sopranosi”. Zbog “Života na sjeveru” žene su kosu šišale kao pilotkinja Maggie O’Connell, radijski voditelji uzor su pronašli u Chrisu “In the Morning” Stevensu, a amaterski filmići Eda Chigliacka bili su bolji od ostvarenja mladih (ali profesionalnih) hrvatskih redatelja. Već spomenuti svijet imaginarnog gradića toliko plastično opisan u ovome serijalu kasnije je svoja oživotvorenja našao i u drugim TV serijama, među kojima kao najkvalitetniju izdvajam “Gilmoreice”.
Mućke – Delboy, Rodney, deda i stric Albert toliko su se dobro kreveljili sa svojim švercerskim štosevima da sam pri prvom posjetu Londonu najprije otišla na Portobello Road (od Peckhama su me odgovorili). Kada su se u jednoj od novijih epizoda obogatili, to me skroz razočaralo, a bit će da nisam bila jedina jer su producenti brže-bolje snimili još jednu epizodu u kojoj Trotteri ipak gube pare. Serija je blistav original u svijetu nenadahnutih i plagiranih sadržaja jer nitko nije tako smiješan poput Rodneya i Delboya. Osim možda…
