Da kvantiteta nužno ne mora stvarati kvalitetu – dokaz je današnja download kultura. Ona, barem na našim meridijanima, osigurava dostupnost svekolikoga glazbenog materijala, ali ne i vršilicu koja bi mogla odvajati žito od kukolja. Pristup slušanju glazbe sa slušalicama MP3 playera u ušima, temeljen na postulatu “hoću sve i hoću sad”, podrazumijeva halapljivu potragu za što većim brojem empetrica, od kojih se veći dio jednostavno ne stigne preslušati.
Download, zapravo, promovira shuffle preslušavanje, a playeri od nas preuzimaju ulogu glazbenih urednika. Slušamo ono što naiđe, pa kad nam se neka pjesma uistinu svidi, smještamo je u favoritese. Tako kreiramo kompilacije pjesma koje uistinu volimo, zanemarujući cjelovitost albuma –koji su zapravo bili dominantna forma glazbenoga izraza više od pola stoljeća, bez obzira na to je li riječ o vinilnoj ili kompaktnoj ploči, odnosno CD-u.
Iz perspektive današnjega shuffle konzumenta glazbe, susret s nekim gramofilom vjerojatno će u njemu izazvati čudan osjećaj: kao da sreće nekog člana udruge koja se bori za dokazivanje teorije da je Zemlja ravna ploča. Dobar dio današnjih tinejdžera nije uživo vidio gramofonsku ploču i nije im jasno kako to da svi uživatelji gramofonskih zvukova nisu odumrli, poput članova SUBNOR-a. Učiteljica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi pozvala je mog poznanika, diskofila, da djeci malo protumači načine na koje se nekoć slušala glazba. Kad je donio ploče, ispostavilo se da među dvadesetak djece samo dvoje zna što je to. Ipak, potpuni šok za djecu bila je činjenica da ta crna plastična masa može proizvoditi glazbu.
No odumiranje vinila ipak nije deevolucijski proces. Ljudi koji imaju gramofone i kolekcije vinila u glazbi uživaju na onaj način na koji pravi filmofili uživaju u sedmoj umjetnosti: u tami kinematografa, a ne na DivX-u s podmetnutim španjolskim ili ruskim titlovima.
Rinfuzne empetrice
Vinili su neminovno povezani s formatom albuma, a taj je format diktirao diskografska pravila (što je još slučaj u teoriji, ali sve manje u praksi), a to znači i konzumentski pristup. Dobar album nije samo kolekcija pjesama jednog izvođača; to je zaokružena cjelina reproducirana kroz epizode, što podrazumijeva određen narativni slijed, dok se kreacija MP3 playlista temelji samo na kriteriju osobne dopadljivosti.
Govoreći jezikom književnosti, bilo bi to kao da poglavlja raznih romana čitamo bez ikakvog redoslijeda, izmiješano i nesuvislo. Možda je taj pristup radikalan, ali bilo bi to slično situaciji kad bi se iz zbirke kratkih priča raznih autora one mogle preuzimati i čitati nasumičnim redom, bez obzira imaju li te priče u svojim zbirkama i definirani kontekst.
Ima tu još nešto: mnoštvo rinfuznih empetrica koje možemo slušati u svakoj situaciji onemogućuje nam da uistinu stignemo do onog vremenskog odsječka kad u miru možemo preslušati neko glazbeno djelo. Stoga se playliste uglavnom i sastoje od “pozadinske glazbe”, lakoprobavljivog (bez obzira na realnu kvalitetu) obroka uz koji ćemo se bolje osjećati.
Vinili osiguravaju drugačiji pristup, jer su baždareni na otprilike četrdeset minuta u dva dijela. Upravo ta podjela na A i B stranu autorima je omogućila vrlo zanimljive kreativne dosege. Bi li, na primjer, Bowijev album “Low” osigurao mjesto u glazbenoj povijesti da nije podijeljen na vokalnu i instrumentalnu stranu? Ili “Astral Weeks” Vana Morrisona, koji ima “The Beginning” i “Afterwards” podjelu? Ne samo to. Nastupni album Joy Divisiona “Unknown Pleasures” sniman je i rezan iznad 20.000 Hz, što mu daje određenu zvučnu ambijentalnost kad se preslušava na vinilu, no ta se ambijentalnost gubi na CD-u. Uopće, vinilna zvučna slika toplija je od one kakvu možemo čuti iz digitalnih izvora.
Rast prodaje ploča
Tržišni pokazatelji kažu da na tržištu “nosača zvuka” rast bilježe jedino vinilne ploče. Zbog posvemašnje internetizacije glazbe, CD-ovi se kupuju sve manje, no ljubitelji pravog zvuka rado će odvojiti određeni iznos na vinile. Nisu to one ploče kakve su se u Hrvatskoj proizvodile do 1994. (zadnji vinil u Hrvatskoj bio je “Papa Hrvatima”), nego se prešaju novim tehnologijama, kako bi zvuk bio što vjerniji. Svjesni su toga i bendovi, pa je tako, na primjer, New Order izdao dvanaest 12-inčnih singlova sa svojim velikim hitovima.
U povodu tridesete obljetnice originalnog izdavanja ploče “Never Mind The Bollocks… Here’s Sex Pistols”, lani su Pistolsi objavili repliku originalnog vinila. Na njemu greškom nije otisnuta pjesma “Submission”, pa je u ovo specijalno izdanje dodana kao singl samo s jednom stranom, kao i specijalni poster. Nove vinilne ploče izrađuju se od 180-gramskog vinila, stabilnije su nego što su bile nekad i odolijevaju pucketanju. S obzirom na to da je CD vremenski razvukao standardni format vinila, nova izdanja redovito bivaju objavljivana kao dvostruki albumi. No i tu ima inovacija. Na primjer, vinilno izdanje albuma “Neon Bible” grupe Arcade Fire na tri strane ima nasnimljenu glazbu, dok je na četvrtoj svojevrsna vinilna verzija bakroreza.
U Hrvatskoj su se samo rijetki izvođači odlučili za vinil u posljednjih desetak godina. Tvrtka Dancing Bear objavila je tako albume KUD-a Idijoti “Cijena ponosa” i Bambi Molestersa “Sonic Bullets – 13 from the hip”. Dallas je, pak, objavio long play Gibonnija “Unca fibre”, a zanimljivo je da album ima nešto kraći popis pjesama od CD-a, taman onoliko koliko je bilo potrebno za ugodno preslušavanje.
