Ako ste u školi na satovima povijesti jedva držali oči otvorene (ili se još uvijek mučite s tim problemom), ispisivali beskrajne nizove godina u šalabahtere ili na klupe, pamtili beskorisne podatke o odavno mrtvim i nezanimljivim ljudima (i zaboravljali ih brzinom koja je dijametralno suprotna potrebnom naporu za njihovo pamćenje), te općenito bili uvjerenja da biste bili sasvim sretna osoba i bez sveg tog silnog štrebetanja, sigurno ćete se zaprepastiti kad vam kažemo da povijest uopće nije naporna i dosadna – ako je čitate iz sljedećih knjiga…
Vicki Leon: “Orgy Planner Wanted: Odd Jobs and Curious Callings in the Ancient World”
“Hajde, nabroji tri zanimanja u starome Rimu!”, kaže učiteljica promatrajući strogo učenika preko ruba svojih naočala. Namrštila se i nije sretna, premda je većina petog be razreda sto posto uvjerena da ona uživa mučeći djecu. Učenik se preznojava, baca poglede prema razredu, ali nitko ni da zucne. Nitko nema blagog pojma. “Imperator …?”, pokuša mali. Učiteljica diže jednu obrvu. “Rob!”, zabrza nesretnik. “I?”, pita učiteljica. Mali guta knedlu. Koji bi bio treći? Rimsko Carstvo za trećega!!!
Za izbjegavanje ovakve i sličnih situacija (prilikom igranja društvenih igara, sudjelovanja u kvizovima, šepurenja pred suprotnim spolom i slično) – posegnite za ovom knjigom koja će vam lijepo reći kako su u starom Rimu, ali i u antičkom svijetu općenito, postojali i carski čistač iznutrica, (Čitač ili čistač? S.) čistač mrtvih gladijatora, čupatelj potpazušnih dlaka, organizator orgija te mirijada drugih zanimljivih karijera i poslova za koje vam nikada vjerojatno ne bi palo na pamet da su postojali ili bi uopće ikada mogli postojati (150 kn, Algoritam).
Philippe Delorme: “Ozloglašene princeze”
Povijest su najčešće pisali muškarci, piše na koricama ove knjige (čiji je autor također muškarac), i to najčešće o drugim muškarcima. No očito je da “Ozloglašene princeze” ne govore o muškarcima (barem ne direktno), nego o značajnim ženama koje su kroz povijest svojim postupcima i ponašanjem zaslužile da ih se nazove ozloglašenima. To isto činili su i njihovi očevi, braća ili muževi, ali one su se drznule ne biti ono što su trebale biti kao žene. Bilo da je riječ o Kleopatri ili Lukreciji Borgiji, u ovoj se knjizi obrađuje povijest koju su stvarale žene, a koju su opisali muškarci, katkada iskrivljujući činjenice – kako bi svijet odgovarao zadanim gabaritima prema kojima su muškarci oni koji zapovijedaju, a žene ih pokorno slijede i slušaju. Zanimljivo štivo za svakoga koga interesira nešto drukčija povijest (135 kuna, Naklada Ljevak).
Stephen Weir: “History’s Worst Decisions – An Encyclopedia Idiotica”
Kažu naši stari da je povijest učiteljica života. E, sad, jedno je što je to sasvim izgledno istina, a sasvim drugo što tu učiteljicu slušamo jednako kao i onu iz petog osnovne: s dozom dužnog (straho)poštovanja, ali zapravo kroz jedno uho unutra, kroz drugo van… Zapravo, divno je čudo što je ova knjiga ovako tanka (ma nije tanka, ima preko 250 stranica, ali opet, čovjek bi pomislio da će imati daleko više). No kako je u njoj skupljeno samo najgore od najgoreg: najdebilnije i najidiotskije povijesne odluke bez kojih smo i te kako mogli lijepo živjeti, možda to objašnjava što se ova knjiga ne proteže oko ekvatora. A možda su samo slova jako sitna. Dakle, ako se poželite oraspoložiti, nabildati samopouzdanje, poboljšati sliku o sebi i vlastitoj inteligenciji (te usput nešto naučiti iz povijesti), pročitajte ovu knjigu. Definitivno nećete pogriješiti (120 kn, Algoritam).
Dugald A. Steer: “Piratologija” i “Egiptologija”
John Matthews: “Pirati”
Eh, kad bi se barem na svakom satu povijesti učilo o starom i mističnom Egiptu, mumijama, piramidama i grobovima punim zlata, ili pak o grubim gusarima, otocima s blagom i pomorskim bitkama – svi bi jurili u razrede, a ne iz njih. Umjesto toga štrebale su se revolucije, pamtili političari, učile godine važnih bitaka. Kad bi se ovih tema i dotaklo, bilo je to u prolazu, usputno i sasvim ogoljeno od ikakve avanture i misterije. A zamislite samo da ste učili gusarski sleng ili kako napraviti mumiju ili hijeroglife ili proučavali karte s blagom i oružja kojim su se pirati koristili prilikom otimačina … Svi bi bili povjesničari!
Knjige “Egiptologija”, “Piratologija” i “Pirati” možda jesu namijenjene djeci, ali u njima i te kako mogu uživati svi koji su bili zakinuti za njih do sada. Uz pregršt ilustracija, zanimljivih podataka, sakrivenih džepova i tajnih poruka, ove prekrasno dizajnirane knjige garantiraju nam da ćemo se već od naslovnice zainteresirati za prošlost (svaka po 195 kuna, Planetopija).
John O’Farrell: “An Utterly Impartial History of Britain (or 2000 Years of Upper Class Idiots In Charge)”
Jedini problem ove “potpuno nepristrane” povijesne knjige jest taj što pokriva samo povijest Velike Britanije, a ne cijelog svijeta. Možda bi se mogao poslati kakav mail autoru i zatražiti ga da napiše “Povijest Hrvatske, kompletno lišena političkih utjecaja trenutne stranke na vlasti” ili neku sličnu bizarnu inačicu, ali nekako sumnjamo da bi se Hrvati znali smijati na vlastiti račun – taman bila riječ o davnoj prošlosti – kao što to znaju Britanci.
“An Utterly Impartial History of Britain” krcata je crnim humorom i bizarnostima, a opet dovoljno informativna i opsežna da prođe kao knjiga iz povijesti. Ako je želite kušati prije nego što je progutate, svratite na adresu http://skrati.net/povijest i pročitajte jedno poglavlje, ili pak poslušajte samog autora koji govori o knjizi na adresi http://skrati.net/povijest2 (Algoritam).
Michael White: “The Fruits of War”
Sjećate li se kako su vam u školi tupili o povijesnim procesima, uzrocima, povodima i posljedicama, tražili od vas da povezujete događaje o kojima ste učili na početku školske godine s onima o kojim vam sad dosađuju, a u međuvremenu ste već zaboravili više gradiva nego što ćete ikada ponovo naučiti? Jeste li ikada poželjeli da jednostavno netko napiše knjigu koja spaja A s B i C, da ne morate više razmišljati o tome i ubijati se u pojam? E, pa konačno netko jest!
Ova knjiga objašnjava kako su se veliki znanstveni napredci u povijesti uvijek dešavali u vrijeme ratova. Doduše, dalo bi se debatirati o tome što je zaslužnije za više ljudskih izuma: rat ili lijenost, ali dok netko ne napiše knjigu o tome kako je lijenost spasila svijet, pročitajte barem ovu o svim dobrim stranama ratova (Algoritam).
Ines Sabotič: “Stare zagrebačke kavane i krčme – s kraja 19. i početka 20. stoljeća” (182 kn, AGM)
Darko Bela Belušić: “Priče iz stare Tkalče – purgerska sjećanja” (290 kn, Rabus Media)
Tkalča se s punim pravom može nazvati središtem Zagreba, a običaj sjedenja na kavama – kulturom, i to ne samo u Zagrebu. Možda nam ove dvije knjige mogu dati odgovor na pitanje zašto je u nama toliko duboko ukorijenjena ta potreba da promatramo svijet koji prolazi pored nas dok dokono ispijamo kavu, da se susrećemo s prijateljima na špici, da vidimo druge i budemo viđeni, da osjećamo ritam grada i budemo njegov dio… A možda će nam samo ispričati priču o minulim vremenima, jednom drugačijem i zaboravljenom Zagrebu, prekrivenom velom prošlosti… U svakom slučaju, riječ o knjigama koje ne prepričavaju velike bitke i živote povijesno značajnih ljudi, već male bitke malih ljudi, koji također stvaraju povijest i sjećanja. (Irena Rašeta, Plan B 7)
