Život na selu

Negdje u osamdesetima, dva sam sela često posjećivao. Dragotinu na Baniji i Zastinje kraj Livna, svako privlačno i drugačije na svoj način. U onom banijskom dočekivao me Kastor, ogroman šarplaninac kojeg smo šetali po okolnim šumama, a koji me uvijek, malog kakav sam bio, pazio i pogledavao dok je grabio velikim šapama prema rječici u kojoj smo kao klinci pokušavali uhvatiti neku ribu. Nakon pročitanih knjiga “Splavom od Zagreba do Crnog mora” i “Robinson Crusoe”, sanjao sam da ću baš tom rijekom krenuti put svijeta. U ovom drugom selu, podno Cincara, imali smo pravo društvo i sklonište u šumarku za koje nitko nije znao, ili smo barem mislili da je tako.

Tamo sam prvi put vidio koliko je  konj zapravo velik, ali i vodio krave na pašu – probudili smo se u šest ujutro i tjerali ih lagano put gore; zvono oko vrata krava odzvanjalo je kako smo hodali. Ispred kuće stajao je veliki orah, tko zna koliko star, na kojem je bila instalirana ljuljačka koja je među nama klincima vječito izazivala sukobe jer je bila samo jedna. Jagode smo krali iz vrta ispod kuće, za što smo bili kažnjeni, nogomet smo igrali na maloj livadi iznad sela, uvijek uz litru Stila (bezalkoholno piće popularno u osamdesetima), krumpire pekli u spomenutom skloništu. Ako nije bilo Stila, uvijek je bilo soka od bazge, kojom je selo obilovalo. Ni jedno ni drugo selo dugo nisam posjetio, unatoč lijepim uspomenama koje iz njih nosim; no kad bih prolazio kroz neka druga sela i zaseoke, krajičkom oka gledao bih kako se ondje živi. A kako selo živi danas nije lako reći jer se to razlikuje od sela do sela, ali generalna slika vjerojatno nije dobra – jer se sve kreće prema gradovima. Osim nas – mi smo krenuli prema selu, želeći samima sebi odgovoriti na neka pitanja.

Živjeti u selu koje izumire – Grginac

Selo u kojem je sniman film “Vlak u snijegu” danas živi sasvim drukčijim životom od onoga kada ga je filmska ekipa pod vodstvom Mate Relje dovela pod reflektore iz velikoga gradaZamislite malo selo u podnožju Bilogore. Od prvoga većeg grada, Bjelovara, udaljeno je svega sedam kilometara. Zove se Grginac i broji čitavih 350 stanovnika. U rano proljeće Grginac je prekrasan. Visibabe i prvi proljetni cvjetovi šaraju livade okružene šumarcima. Ponad njih, sa zelenkastih brežuljaka, smiješe se prvi “brkovi” s vinovih loza. Zuje pčele i bumbari, nebom lete ptice i zrak je nevjerojatno čist. Nasmijani i bezbrižni, seljani Grginca pozdravljaju jedni druge dok s nekoliko pasa odlaze u šetnju starom cestom u šumu, odakle će vidjeti čitav Bjelovar u daljini i gdje će jedini zvukovi biti škripanje grančica pod gumenim čizmama. Oko podneva vratit će se kućama, a na stolu će ih dočekati bogata trpeza. Svježe domaće povrće, zdravo meso i toplo mlijeko, delicije čiji su recepti zapisani u prastare bilježnice kožnih korica, zatim vrhunska vina, najjače rakije šljivovice i višnjevci, svega u izobilju. Za stolom uvijek netko od susjeda, nikad tiho, uvijek smijeh i nevjerojatna sposobnost ovdašnjih ljudi da čitav svijet prokomentiraju pokretom ravnodušnosti pa onda ispiju jednu u vlastito zdravlje. Mogli bismo reći – savršen, idiličan, prelijep život.

No prevarili bismo se. Umjetno stvorena slika onih kojima je selo samo sjećanje na vikende iz djetinjstva, provedenih kod bake i djeda, poprilično se razlikuje u odnosu na stvarnost. Živjeti na selu i posjećivati selo nije isto i nešto je sasvim drukčije od gore opisanog. Stvarnost je surova, uglavnom siromašna i bez perspektive. Idilična livada, cvrkut ptica i potočić – slike su u katalozima seoskog turizma koji posjetiteljima nudi samo jednu stranu medalje. Živjeti na selu lijepo je prvih par godina života. Kasnije te selo promijeni, pa iz njega pobjegneš u novi život ili ostaneš i naučiš baratati onim pokretom ravnodušnosti. (P)ostaneš dio prošlosti.

Na selu odrasteš prije nego u gradu

Biti dijete u selu poput Grginca svakako ima svojih prednosti. Prostrane i velike kuće, još veća dvorišta, slab promet i manje stanovnika, malen broj prvih susjeda, mnogo domaćih životinja i kućnih ljubimaca. Livade, šume i potoci, skrovita mjesta u susjedovom voćnjaku ili na vlastitom tavanu – savršena su za istraživanje u duga ljetna podneva, kao i za igranje skrivača s ostalom djecom, a vjerojatnost da ćeš naići na nepoznatog i zlonamjernog čovjeka je neznatna. Svaki blagdan sa sobom nosi neki običaj koji se poštuje i odigrava po starim pravilima, svi se poznaju, ali i znaju sve jedni o drugima. Upravo je zato seosko zajedništvo dvosjekli mač.

Većina Grginčana prvih osam razreda školovanja polazi u OŠ Veliko Trojstvo, do koje ima tri kilometra, autobusom ili vlakom. Sindrom malih mjesta u kojemu se svi poznaju može ti ići na ruku tijekom osnovnog školovanja, no kasnije se to ispostavi kao medvjeđa usluga. Upišeš li se u gimnaziju u Bjelovaru, ubrzo shvatiš da si u zaostatku u odnosu na gradsku djecu jer je u seoskoj školi nastava mnogo manje stroga… Sva bezbrižna trčkaranja s psom po livadi tako vrlo brzo dođu na naplatu.

Druga strana djetinjstva na selu poput Grginca jest ona o kojoj rijetko tko govori. Čim malo narasteš i budeš dovoljno snažan za posao, bez obzira jesi li dječak ili djevojčica, počinješ s kontinuiranim, svakodnevnim fizičkim radom. Od hranjenja, mužnje i teljenja krava, uzgoja svinja, a potom i njihova klanja, do rada u vrtu, kuhanja za “težake”, odnosno sezonske radnike – svejedno je. Na posao se gleda kao na zajedničku dužnost koja se ne izbjegava. Dječaci do desete godine u pravilu već znaju voziti traktor i baratati svim oruđem, a ovisno o sezoni, sudjeluju u svim poslovima na polju. Od oranja i gnojenja tla do sjetve i žetve. Taj se posao, od kojeg živiš, najčešće pretpostavlja školovanju, pa tako logika sela smatra da je školovanje luksuz koji si ne mogu svi priuštiti, a ne nužnost i potreba. Upravo stoga dio mladića i djevojaka koji odrastaju na selu odabiru ostati na selu bez školovanja – jer raditi na farmi i polju te se istovremeno školovati izuzetno je teško. Samim tim, djeca na selu primorana su odrastati brže od djece u gradu, kojima je obrazovanje pristupačnije. Prisiljeni su ranije se početi brinuti o sebi i raditi, što im stvara radne navike i osjećaj za vrijednost novca i dobara. No mnogo su prije suočeni sa surovošću života i činjenicama koje stoje iza krinke seoske idile. Vjerojatno stoga i mnogo prije nego ostali dignu ruke od napretka i pomire se sa sudbinom. Ostaju se baviti poljoprivredom, pogrešno misleći da je to struka s kojom se rađaš, za koju ti ne treba školovanje.

Mladi opravdano bježe iz sela

U Grgincu je najmanje polovica mladih službeno nezaposlena. Rade kao nadničari, neprijavljeni po okolnim firmama, ili žive od poljoprivrede. Prvi dućan i prvi kafić udaljeni su nekoliko kilometara, a s ostatkom svijeta, bilo u smjeru općine Veliko Trojstvo, pod čijom je selo jurisdikcijom, ili u smjeru Bjelovara, Grginac je povezan autobusom i vlakom. U posljednje dvije godine pojavio se i izuzetno pristupačan i jeftin organizirani prijevoz taksijem, pa tako tri puta dnevno iz Grginca do Bjelovara možete doći za nevjerojatnih deset kuna. To i te kako čini probleme Hrvatskim željeznicama, kao i Čazmatransu, zbog čega se već sad potiho govori u ukidanju tih linija. Sa Zagrebom je povezanost izvrsna – direktnom linijom, vlakom, 90 kilometara prolazite za manje od dva sata, po cijeni od 50-ak kuna. No, ta linija ne služi za razvoj mjesta; naprotiv, njome većina mladih napusti Grginac i uglavnom se više ne vrati.

Marko Filipan je 22-godišnjak koji je odrastao i živi u Grgincu. Radi kao vodoinstalater u očevoj tvrtci sa sjedištem u Bjelovaru i misli da ovo mjesto nema budućnosti.

– Grginac je sam po sebi tranzitno selo. S jedne strane se nalazi Bjelovar, a s druge općinsko sjedište Veliko Trojstvo. Uočavam da svi obrazovaniji mladi ljudi naginju gradu, dok većina njih, slabije obrazovanih, naginje selu. Grginac je tako selo neobrazovanih, a stariji ljudi su većinom zemljoradnici i poljoprivrednici. Imamo malen broj obiteljskih obrta i poduzeća u odnosu na broj stanovnika, zbog čega nemamo ni dućan ni kafić. Ukratko, nemamo ni budućnosti – priča Marko.

Stanovništvo Grginca prije rata sastojalo se od Srba (smještenih u Gornjem Grgincu) i Hrvata (smještenim u Donjem), no tijekom rata došlo je do priljeva brojnih izbjeglica iz Bosne, i to mahom iz Sanskog Mosta. Da nije bilo njih, koji sada čine “Malu Bosnu” kao treći entitet u malom mjestu, Grginac bi, tvrdi Marko, brojao stotinjak ljudi.

– Mladi ne ostaju u Grgincu. I to ne samo zato što smo “selendra”, nego i zato što nam je grad sasvim blizu. Za neko dogledno vrijeme Grginac će postati prenoćište. Upravo nam je to i jedina prednost – manje od deset minuta vožnje do centra grada – pojašnjava Marko, koji planira kupiti zemljište u Grgincu po desetak puta nižoj cijeni nego u predgrađu Bjelovara.

– Kud je jeftinije, tud je i spokojnije mjesto za život. Također, žitelji Grginca plaćaju niže poreze od Bjelovarčana, a prirez ne postoji. Drugih pluseva nema – zaključuje.

Iako je Grginac poprilično nerazvijen, općina kojoj pripada godinama je jedna od bogatijih u regiji upravo zato što je u blizini crpilište nafte, no jedina prednost koju stanovnici ovog sela zbog toga osjećaju jest ta što su zimi, zbog velikog broja cisterni, ceste poprilično dobro održavane. Drugih konkretnih ekonomskih planova razvoja nema. Razvoj stagnira ili nazaduje, a jedino zajedničko dobro koje selo ima je društveni dom. U njemu se često održavaju vjenčanja i karmine, proslave rođendana ili oproštaljke ili pak starije stanovništvo Grginca ponekad organizira doček Nove godine. Sav novac koji se pritom zaradi iznova se uloži u održavanje Doma, kojem nažalost mladi nemaju pristup, iako su postojale inicijative da se Dom ustupi mladima kao prostor za okupljanje. Razlozi – nepoznati.

Računalo posjeduje šestoro ljudi

Od pedesetak mladih u posljednjih nekoliko godina, najviše ih je pet upisalo i završilo fakultet, dok nekih organiziranih aktivnosti mladih u selu (izuzev Dobrovoljnog vatrogasnog društva) jednostavno nema. U Grgincu nema ni brzog interneta.

- Žalosno ili ne, internet je svojevrstan tabu u Grgnicu. Nas par koji bismo htjeli, nemamo mogućnost uvođenja ADSL veze jer je provideru potrebno najmanje 25 zahtjeva za internetom kako bi “provukao” priključak. Osobno znam svih šest ljudi koji posjeduju računala u Grgincu – dodaje Marko te zaključuje kako će Grginac, ako ga Bjelovarčani ne prepoznaju kao “mali Beverly Hills”, odnosno mjesto gdje bi se mogli povući na tiho i mirno mjesto – izumrijeti za 20-ak godina.

Da je to i te kako vjerojatan scenarij, svjedoči činjenica da Grginac svake godine ima sve manje stanovnika. Stariji seljani umiru, mladi odlaze, a oni koji ostaju u pravilu ne zasnivaju obitelj. U lokalnim gabaritima, Grginac je poznat kao mjesto u kojemu ima dvadesetak neženja, a mnogi u šali na taj podatak ukazuju kao na grginačku kletvu, poznatu još iz vremena kad je ovuda kao mladić zaposlen u Velikom Trojstvu svakodnevno prolazio Josip Broz Tito. Osim te činjenice i podatka da je ovdje sniman popularni film “Vlak u snijegu”, Grginac se nema čime pohvaliti.

Ostala sela u okolici, poput Grginca, osjećaju iste simptome. Razlozi po kojima se selo razlikuje od grada – priroda i lokacija, usporeni ritam, drugačiji mentalitet i stari običaji – sve su manje dostatni da zadrže ljude kojima se vreva grada mnogo više sviđa. Kad jednom osjetiš blagodati grada, činjenicu da ti je sve pri ruci, od spomenutog dućana i kafića, do liječnika, interneta, boljih škola i drugih ljudi, onda na selo počinješ gledati kao na mjesto kamo voliš otići za vikend, na odmor, ali ne i mjesto u kojem želiš živjeti i odgajati djecu. Cvrkut ptica i cvijećem prošarana livada tada uistinu postaju pojam turizma, ali ne i svakodnevnice.