Život ribara

Jedino mjesto u Hrvatskoj s kojega možete vidjeti kako sunce izlazi iz mora i u njega zalazi je – Palagruža. Tek kilometar i pol duga, s najvišom točkom na 90 metara, dom je samo svjetioničara i njegove obitelji. Imao sam sreću prošle godine na jedno poslijepodne posjetiti ovu iznimnu lokaciju, koja nije u dosegu turističkih središta i ima sreću da će je masovni obilasci vjerojatno zauvijek zaobilaziti. Ona će i dalje ostati privilegij odvažnih jedriličara, a češće će biti odredištem ribara koji nakon višesatnog plova na obzorju za nagradu ugledaju njezinu vizuru.

Upravo se za Palagružu vežu najstarija sjećanja o ribarstvu u Hrvatskoj. Viški su ribari s ove najudaljenije naseljene točke naše obale još prije tisuću godina kao ponajbolji lovci na srdele u Jadranu odlazili prodavati ribu Rimljanima, ali i na Bliski istok. “Dijete Palagruže” je profesor i pjesnik Joško Božanić. Iako je rođen u Komiži, bio je redovit sudionik povijesne regate ribara koja je svake godine veslala od njegova mjesta do Palagruže. On sâm učinio je mnogo za očuvanje ribarske tradicije u Hrvatskoj. Osim što i dalje piše poeziju na izumrlom jeziku moreplovaca, zvanom “lingua franca”, progurao je i projekt obnove falkuše, brodice s kojom su Komižani odlazili na ribarenje u moru ispred Palagruže, veslajući i jedreći po 40 milja. Upravo zahvaljujući upornosti naših otočana u povijesti, Palagruža je međunarodnim pravom postala hrvatsko vlasništvo, iako je po udaljenosti bliža Italiji.

300 godina tradicije

Poželjeli smo saznati kako ribari žive danas, je li kruh sa sedam kora s vremenom postao još tvrđi. Idealnog sugovornika pronašli smo u ribarskom mjestu Krilo Jesenice pokraj Omiša, gdje živi obitelji Petrić. “Glava kuće” je 53-godišnji Tihomir, koji se zajedno sa svojom braćom cijeli život bavi ribarstvom. A kako i ne bi, kad je mrežu bacao i njegov pradjed prije 300 godina, koji je i svojim potomcima u nasljeđe ostavio iskustvo morskog vuka.

Od svoje sedme godine bavi se ribarstvom, koje je postalo njegov život.
– U mom poslu rijetko tko me može naučit’ nešto, a da ja to već ne znam. Još kao dijete gotovo svakog dana bio bi’ na moru od devet ujutro do devet navečer. Na tri leuta od deset metara i jednoj gajeti skupilo bi se po deset ljudi koji su radeći uživali. Svi smo mi završili neku školu, ali ovo nam je ušlo u krv. Za ovo radit’ – čovjek to treba volit’ – priča nam sjedokosi dobro raspoloženi gospodin, po čijim se snažnim šakama vidi da je s užetom i mrežama već godinama na “ti”.

Prije je veli, ribarenje bilo samo gušt, a posljednjih godina pretvorilo se u preživljavanje. Razlog tome je sve veći broj brodova, ali i odnos cijene ribe i goriva, koji se potpuno preokrenuo. Za kilogram srdela ranije je mogao dobiti 2-3 litre goriva, a sada upravo suprotno – za litru goriva treba prodati i do pet kilograma srdele.

– Kada bi’ ulovili veću količinu ribe, prodavali smo je tvornici “Sardina” u Postirama na otoku Braču. Nije tad bilo motora, nego bi’ se zaputili kada bi vjetar zapuhao u krmu. Ako bi kroz popodne, kad smo se vraćali, zapuhao maestral, odnijelo bi nas i 20 kilometara prema Makarskoj, pa se moralo veslati uz obalu za povratak. Nije bilo ni agregata, već se riba privlačila fenjerima na oganj. Zapalili bi’ vatru na provi – i stalno ju je trebalo potpaljivati. Nakon toga stigao je petrolej pod tlakom koji je pumpom osiguravao rasvjetu – nostalgično govori Petrić, koji se još prisjeća 15-ak tvornica za preradu ribe na našim otocima i obali, koje su se istovremeno početkom 90-ih ugasile.

Najstarija koćarica

Njihov brod, “Srebrenica”, već je tri desetljeća privezan u luci u Stobreču. Radi se o najstarijoj koćarici u splitskom akvatoriju, koja je konstruirana upravo za ribarenje. Sagrađena je 1950. godine u Kanadi, a Jugoslavija je dobila pet takvih brodova za pomoć nakon Drugog svjetskog rata. Danas je ona, naravno, tehnološki osvježena, pa njezinih 18 metra pokreće 260 konjskih snaga, a vuče 440 dugu i 160 metara široku mrežu.

– Od Stobreča do npr. Stončice na Visu treba nam pet sati, isto toliko i za natrag. Ako se pak ide oko Palagruže ili Jabuke, kreneš oko osam sati navečer da bi tamo bi’ pred zoru. Koćariš cijeli dan, ljeti i čitavu noć ako je vrijeme od škampe, a to je do povratka u matičnu luku gotovo 48 sati na moru. Sada samo zamislite o kojim troškovima se tu radi. Plavi dizel je malo manje od pet kuna, motor troši 2 dcl goriva po “konju”, to ti je 500 litara goriva, a u to nije uključen trošak tri agregata. Zatim dnevnice za 6-7 osoba, porezi… – opisuje Tihomir prosječan dan u životu jednog ribara.

Smatra kako bi za “biti u plusu” prilikom svakog isplovljavanja trebao zaraditi barem 1.000 eura, a veliki brodovi bi pritom na moru trebali biti minimalno 20 dana u mjesecu da bi posao bio rentabilan.
– Nekada je girica bila na cijeni, pa se ako prodaš 20-30 kašeta već moglo bit’ u plusu. A sada je ta riba po pet kuna. Isto kao i srdela, sa sto ulovljenih kilograma mogla je obitelj cijeli tjedan živjeti, a sada s tom količinom zaradiš 1.000 kuna, šta nije dovoljno ni za pokrivanje osnovnih troškova. Mi nekako guramo jer je cijela obitelj uključena u posao. Sami smo na koći, popravljamo mreže, imamo dva maloprodajna mjesta, ali od isplovljavanja od prodaje potrošimo čitav dan. Nema tu radnog vremena.