Na ulazu u Maribor provjetravale smo auto od miomirisa bio-komposta koji nas je pratio 41 kilometar dugom cestom od nove balkansko-europske granice Macelj do pitoresknog mjestašca na rubu Europske unije – Maribora, gdje se održavala Magdalena, festival vizualnih komunikacija. U vrtu Muzeja oslobođenja, gdje smo zakazale sastanak s Jonathanom Barnbrookom, dan nakon otvaranja njegove retrospektivne izložbe Collateral Damage, stajao je golemi billboard „Designers… stay away from corporations that want you to lie for them” – koji je originalno bio postavljen u Las Vegasu za vrijeme AIGA-ine konferencije 2001. godine, na kojoj je predstavljen First Things First Manifesto, poziv na diskusiju o etici u dizajnu i odgovornosti dizajnera spram utjecaja na promjene u društvu. Jonathan Barnbrook jedan je od potpisnika manifesta i jedan od najutjecajnijih grafičkih dizajnera i tipografera danas, koji svojim radovima glasno komentira socijalne, političke i ekološke aktualnosti.
Jonathan je surađivao dugi niz godina s američkim aktivističkim časopisom Adbusters, zatim s britanskim umjetnicima Damienom Hirstom i Davidom Bowijem, izdao brojne tipografije za Emigre, kreirao vizualne identitete za Mori Art Centre i Roppongi Hills u Japanu…
Prošle je godine izdao Barnbrook Bible, pa smo ga na početku razgovora zamolile da stavi desnu ruku na (Barnbrook) Bibliju i prisegne da će govoriti samo istinu…
Što se krije iza naziva tvoje knjige „Barnbrook Bible”? Jesi li pomišljao da je nazoveš „Barnbrook Tora”, ili „Barnbrook Ku’ran”?
U biti, prvotna je ideja bila nazvati knjigu „Some Fucker”. Ne zato da se hvalim svojim seksualnim sposobnostima, nego zato što taj naziv znači da sam „tamo neki tip”, bilo tko. Želio sam upotrijebiti psovku zato što mi se sviđa snaga koju psovke posjeduju, no izdavač se, naravno, nije složio sa mnom. Ime Biblija upotrijebio sam namjerno, jer je to priča o dizajneru sa Zapada, pa mi se svidjela konfrontacijska razina na kojoj se dizajnerska knjiga nazove Biblijom i poigrava s idejom kulta slavnih ličnosti, u ovom slučaju dizajnerskog kulta. No također predstavlja i stanje vjerovanja – jer kada netko posjeduje Bibliju to je ono u što vjeruje, a ova knjiga predstavlja ono u što ja vjerujem.
U svojem se radu često baviš socijalnim, političkim i ekološkim pitanjima. Ima li to što radiš zaista i rezultata u globalnim razmjerima? U svojoj knjizi citirao si odgovor Jamieja Reida na to pitanje: „Teško je reći koliki utjecaj zaista ima to što radimo, ali sam prilično siguran da to što radimo doprinosi generalnom osjećaju da je nešto ipak ‘krivo’. Čak i ako efekt izostane, uvijek se treba potruditi. Jednom kada prestanemo vjerovati da svojim djelovanjem možemo promijeniti svijet – znači da su ‘oni’ pobijedili, a pod ‘oni’ mislim na sve one koji imaju sebičnu namjeru da svijet ostave onakvim kakav jest i zavaravaju nas ostale.” Kakav utjecaj ima tvoj dizajn na društvo izvan dizajnerskih krugova? Mijenja li on stvari zaista?
Bilo koja vrsta informacija ne mijenja društvenu svijest odmah; ona djeluje tijekom vremena i polako se infiltrira u podsvijest, kao što to biva i s političkim porukama. Sagledamo li povijest, vidjet ćemo da se ništa nije promijenilo zbog jednog plakata ili kampanje. Moji se radovi stoga pridružuju političkom i ideološkom društvenom krajoliku. Sámo postavljanje problema na dnevni red već je uspjeh. Primjerice, pogledajte kako su se stvari odvijale s problemom globalizacije, što je sad udarna tema, a prije deset godina nitko nije niti postavio to pitanje.
Kao grafički dizajneri posjedujemo izuzetnu moć jer smo mi oni koji masovno produciraju poruke sa značenjem, a to kad-tad može pokrenuti revoluciju ili indirektno pomoći društvu.
Misliš li da je iskrenost danas postala trend?
Moja je namjera samo bila da posao – u ovom slučaju posao grafičkog dizajnera – ne odvajam od ostatka života, i ne doživljavam samo s profesionalne strane… Odrastao sam u osamdesetima i tada je grafički dizajn bio isključivo posao, dizajneri su samo pokazivali portfolije i sve se vrtjelo oko imidža i marketinga; ukratko, bilo je ubitačno dosadno. A možda je taj drugačiji stav proizašao iz namjere da se svidim curama (smijeh)…
I je li upalilo?
Nemam pojma o čemu pričaš… (smijeh)… Kada sam bio mlađi – to mi je s jedne strane bio način da pokažem da sam vrijedan, prvo mojoj mami, budući da su moji roditelji rastavljeni, a i djevojkama sam htio dokazati da mogu cijeniti i proizvesti ljepotu, tako da je s te strane upalilo, da, naravno.
Tvoj osobit (i često kopiran) vizualni stil učinio je tvoje radove jako prepoznatljivima. Koliko misliš da je autorski biljeg bitan u dizajnu?
Vizualni stil proizlazi iz filozofije kojom se promišlja rad. Radi se o načinu rješavanja dizajnerskog problema. Nadam se da će dizajneri konačno postati skloniji rješavanju problema nego kreiranju stilova.
Pristup koji zauzimaš spram tipografije čini nam se dosta individualan, osoban. Smeta li ti kada vidiš da font Mason koriste ultradesničarske organizacije, gotičarske supkulture ili, primjerice, plakat nasuprot nas? (S druge stane ceste stoji golemi citylight s dubinski retuširanom slikom Seke Aleksić i natpisom „Seka Kraljica” u Mason tipografiji. Jonathan slika plakat kao još jedan primjer opskurne upotrebe svojih tipografija.)
Izdavanje fonta Manson vjerojatno je najveći skandal u tipografiji nakon što je otkriveno da je Eric Gill (autor Gill Sansa) volio svoje kućne ljubimce više nego što je to uobičajeno! Ali sâm odabir imena Manson prema serijskom ubojici Charlesu Mansonu nije trebao biti skandalozan, i nije bio nimalo slučajan, već je reflektirao ekstremne osjećaje ljubavi, mržnje i agresije koje su bili s njim povezani, te je smještao povijesne tipografske forme u današnji kontekst, izgledajući elegantno ali sublimirajući nasilnu prošlost. (Naime, nakon samo tjedan dana distribucije Emigre je, nakon što je u uredništvo stiglo mnogo protestnih pisama, bio prisiljen preimenovati font u Mason.)
Ne smeta mi kada ljudi koriste moje fontove zato što kada ih pustim u prodaju – tada su slobodni za korištenje, no često me zna iznenaditi i zabaviti kad se koriste za najočitije stvari, poput fantasy igrica ili covera za heavy metal bendove. No to što su ultradesničarske organizacije počele obilno koristiti Ma(n)son – postaje već pomalo zabrinjavajuće. Uvijek me iznova zapanji kada fontovi u koje upisujem toliko značenja postanu klišej za povijest na najbanalniji način. To samo potvrđuje činjenicu da je veći dio grafičkog dizajna zaista površan i da se ne bavi sadržajem.
Godine 2003. radio si korporativni identitet Roppongi Hillsa, koji se bave podizanjem ekskluzivnih stambenih naselja u Japanu, što je vrlo komercijalan projekt. Kako si se odlučio na to i kako se to uklapa u filozofiju tvojeg dosadašnjeg rada?
Želio sam dokazati da i mali dizajnerski studio može napraviti velik dizajnerski projekt, no naravno da sam napravio i istraživanje o njihovoj kompaniji, i oni su se pokazali kao jedna od najlegitimnijih kompanija u Japanu. Inače mrzim korporativne identitete, ali ovo je bila prilika da napravim ne toliko autoritarni identitet za kraj 20. stoljeća. Rješavanje komunikacijskih problema, bilo da se radi o političkom plakatu ili korporativnom identitetu, univerzalna je stvar u dizajnu, i moj je studio želio pokazati da možemo napraviti nešto drugačije i originalno na tom području.
Odrastao si u Lutonu, koji je nedavno proglašen najgorim mjestom za život u Velikoj Britaniji. Jesu li na neki način to okruženje i tvoja obiteljska situacija utjecali na tvoj kasniji rad?
Naravno, budući da dolazim iz potpuno neumjetničke sredine i iz grada koji je zaista užasan; premda je udaljen od Londona samo pedesetak kilometara, nitko iz njega nikada ne odlazi. To je grad koji je poznat po aerodromu i po mesnoj industriji. Ali mislim da je isti slučaj i s mnogo bendova iz Engleske koji dolaze iz mjesta iz kojih samo žele pobjeći, a njihova glazba reflektira nešto prekrasno, potpuno drukčiji svijet u koji žele biti uključeni. Ja sam sa šesnaest godina otišao u London.
Bio sam strašno u electro-popu… I da, još sam slušao Joy Division, i Tuxedomoon, za koje sam baš završio dizajn albuma, zatim Kraftwerk, Johna Foxa… Nikada mi se nije sviđao ni američki dizajn ni njihova glazba.
Što se dogodilo grafičkom dizajnu s dolaskom kompjutora – dogodilo se u glazbi pet godina prije, dolaskom sintesajzera, koji je potpuno porušio sve konvencije koje su do tada postojale. Tako je i u dizajnu dolazak kompjutora digao sve u zrak. Zato i volim elektroničku glazbu, koju i sam radim.
Dogovorili smo ovaj razgovor preko Facebooka. Reci mi što misliš o društvenim mrežama kao što su Facebook ili Myspace, kako one utječu na komunikaciju i relacije među ljudima?
Postoji vrlo sumnjiva politika koja stoji iza toga, pogotovo iza Facebooka, koji je u biti komercijalno poduzeće, ali na površnoj razini to je zaista zabavno. Tehnologija se može koristiti i na pozitivne i negativne načine. Zaista, danas je mnogo lakše organizirati masovne demonstracije putem interneta, tako da jednostavno trebamo pažljivo birati što ćemo od toga koristiti.
(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 9)
