Američku skupinu The National domaćim glazboljupcima nije potrebno posebno predstavljati. O njihovoj današnjoj veličini u Hrvatskoj svjedoči gotovo dvadeseterostruka posjećenost njihova drugog zagrebačkog koncerta, održanog krajem studenoga prošle godine, u usporedbi s Legendarnih 68 – brojem „prvoboraca” koji su ih u KSET-u gledali u proljeće 2004.
Naravno, kvalitetu koncerata ne dočarava isključivo posjećenost. Braća Devendorf i Dessner te njihov prijatelj iz mladenačkih dana Matt Berninger, zajedno (doslovce) s prvom violinom The Nationala, Australcem Padmom Newsomeom, publici u Pauku poklonili su vrhunsku svirku, a gotovo 1.300 grla zauzvrat ih je kao jedno pratilo tijekom čitavog nastupa. To bi se, valjda, moglo dogoditi još samo dvojici – Elvisu i Miši.
No premda se Matt, pjevač i tekstopisac The Nationala, rado prisjeća oba zagrebačka nastupa svog benda, oni nisu bili izravan povod naše prepiske, koja je rezultirala ovim intervjuom. Njoj je ponajprije „kumovalo” nedavno objavljivanje dokumentarca „A Skin, a Night”, u kojem pariški redatelj Vincent Moon predstavlja vlastiti pogled na The National kroz trenutke i situacije ovjekovječene tijekom snimanja njihova albuma „Boxer” (Beggars Banquet, 2007.). Taj je film dostupan na DVD-u, a na CD-u ga prati „The Virginia EP” – zbirka dvanaest demosnimki, obrada, izvedbi uživo i za potrebe radija te B-strana singlova.
Unatoč pravome VIP tretmanu, kakvom se moglo svjedočiti tijekom njihova drugog posjeta Zagrebu – nakon koncerta primijetio sam da njihov autobus okružuju uniformirani zaštitari koji izgledaju kao da misle ozbiljno, a to ipak nije odveć čest prizor kad je Pauk u pitanju – doima se kako ova moćna geeky gomilica na zemlji stoji podjednako čvrsto kao i prije četiri godine. The National su i dalje pristupačni i neposredni u komunikaciji, a nisu izgubili ni smisao za humor. To potkrepljuje i Mattova isprika zbog neznatnog kašnjenja s odgovorima na moja pitanja: „Ako ti ne odgovorim do ponedjeljka, podsjeti me, no ovaj put napiši: „DO THE INTERVIEW, YOU ASSHOLE” – to bi trebalo upaliti.”
No za takvim „treniranjem strogoće” doista nije bilo potrebe. Uostalom, kad vam The National nešto obećaju, neće vas razočarati.
Dokumentarac „A Skin, A Night” sniman je tijekom stvaranja „Boxera”. Je li se ono razlikovalo od nastajanja vaših prethodnih albuma?
„Boxer” smo stvarali dulje i sporije nego njegove prethodnike. Budući da nismo imali prethodno pripremljenih pjesama, kretali smo „od nule”, a kako uistinu nismo željeli napraviti još jedan „Alligator”, potrajalo je dok nismo našli načina da napravimo nešto novo.
Dočarava li film kreativni proces benda?
Da, uvelike. Za nas je pisanje pjesama spor, isprekidan, a ponekad i zamoran proces. Namjera Vincenta Moona bila je da film odiše tom tjeskobom.
Je li nazočnost filmaša tijekom snimanja albuma kod vas izazivala nelagodu?
Jest, no Vincent je s nama u studiju proveo tek nekoliko tjedana, dok je cjelokupno stvaranje „Boxera” trajalo čitavih 13 mjeseci.
Misliš li da bi neka viđenja The Nationala, prikazana u filmu, mogla iznenaditi poklonike benda?
Ne znam. Film nas dočarava kao „mračno raspoložene i napaćene umjetnike”, što zapravo ne odgovara istini. U zbilji se glupiramo i smijemo znatno češće nego što ćete vidjeti na filmu. No Vincent predstavlja vlastitu, apstraktnu interpretaciju nečega što zovemo The National, a mi smo mu nastojali omogućiti da je kreira prema vlastitome nahođenju.
U kojoj je mjeri Moonova estetika - otprije poznata iz nekih spotova The Nationala – pridonijela filmu?
„A Skin, A Night” umnogome je plod njegove vizije i pogleda na svijet. Vincent se ponajviše voli usredotočiti na „škakljive” djeliće sadržaja. Manje ga zanima pripovijedanje ili predočavanje cjelovite slike o onome što snima, a više neobični detalji. Sviđa mi se njegov pristup stvaranju filma, pogotovo filma o glazbi. Ta kome treba još jedan dokumentarac u stilu VH1!?
Zašto ste uz dokumentarac na DVD-u odlučili dodati i EP, koji bi bio zanimljiv i kao zasebno izdanje?
Željeli smo objediniti sav materijal u vezi s „Boxerom”, ponajprije kako bismo ga učinili dostupnijim. Neke snimke s EP-a mogle su se pronaći na različitim internetskim stranicama, dok druge dotad uopće nisu ugledale svjetlo dana, pa smo ih odlučili prikupiti i „upakirati” zajedno s Vincentovim filmom. I eto divnog poklona za Dan očeva.
Većina je pjesama The Nationala izvrsna. Kako odlučujete koje će završiti na albumu, a koje će – primjerice – biti B-strane singlova?
Neke su pjesme bolje od drugih. One koje utječu na nas i uspijevaju nas dirnuti i nakon višekratnog slušanja natječu se za mjesto na albumu. No nakon što odaberemo petnaestak pjesama, valja povesti računa o albumu kao jedinstvenome iskustvu, što znači da za dobro cjeline ponekad valja počiniti „čedomorstvo”. „You’ve Done It Again, Virginia” smatram jednom od naših najboljih pjesama, no iz nekog se razloga nije uklapala u „Boxer” pa smo je izbacili. Drago mi je da je konačno objavljena na EP-u.
Predivna verzija „Lucky You”, jedna od vaših snimki za internetsku stranicu Daytrotter, podsjetila me da tek rijetke pjesme s prva dva albuma izvodite uživo. Zašto?
Nastojimo ići naprijed, pretpostavljam. No to nije potpuna istina. Vjerojatno najvažniji razlog leži u mojoj potrebi da dugo uvježbavam pjesme prije nego što upamtim riječi, pa izbjegavam iz hira izvlačiti trenutke iz prošlosti a da se ne pripremim. Strah me da odjednom sve ne zaboravim. To se, naime, već događalo.
Kad se već prisjećamo starih favorita… Što se dogodilo s „Pretty Forever”?
Još je uvijek lijepa. No bojim se da bi se udebljala i postala dosadna kad bismo je oživjeli.
Zavirimo onda u budućnost. Hoćeš li i u novim pjesmama koristiti neke poznate motive, baš kao one iz „29 Years” u pjesmi „Slow Show”?
Možda. Nastojimo izbjegavati pravila i zacrtani proces. Kad god mi se nešto iz prošlosti svidi, „ukrast” ću to ukoliko se bude uklapalo u neku novu pjesmu.
Na „Boxeru” nema tvojih „trademark” krikova. Kamo su nestali? Odražava li način pjevanja tvoje unutarnje stanje?
Krikove nisam svjesno izbjegao. Oni se na „Boxeru” jednostavno nisu dogodili. Možda se ponovno jave u budućnosti, no neću ih forsirati.
Mnogi tvrde da su stvaranje glazbe i njezino izvođenje zasebne, no podjednako važne i uzbudljive discipline. Preferiraš li jednu od njih?
Mislim da mi je draže pisati i snimati pjesme, no samo zato jer mi na turnejama često nedostaje dom, kao i zbog boravka u autobusu. Čak i ako ti je na raspolaganju najmoderniji autobus za turneje, ipak živiš – u autobusu.
Kad ste na turneji, imate li vremena za upoznavanje gradova u kojima svirate?
Povremeno u nekom gradu provedemo više od 24 sata, i tada izađemo ne bismo li ponešto vidjeli, no najčešće stignemo u sumrak i odemo prije zore. Baš kao u tajnim vojnim operacijama, samo više „šmokljanski”.
Kako je bilo svirati u Rusiji i Turskoj?
U Rusiji je bilo zabavno ali i čudno. U Turskoj – čudno ali zabavno. Uspjeli smo vidjeti dosta toga u Moskvi i Istanbulu, i oba su grada fascinantna. Tijekom naše nedavne europske turneje posjetili smo toliko gradova da smo se počeli osjećati poput protagonista vrlo dugačkog filma o Jasonu Bourneu.
Koje je najneobičnije mjesto u kojem ste svirali? Možda onaj mali klub na slovenskoj rivijeri u ljeto 2005. godine?
Tamo je uistinu bilo neobično. Pogotovo zahvaljujući „salonu za masažu” na vrhu brda. Uvrnuto je bilo i u jednom klubu u Kentuckyju. Radilo se, zapravo, o restoranu. Tip za stolom najbližim pozornici jeo je pire krumpir tijekom cijelog našeg nastupa. Nakon koncerta kupio je sve naše albume.
Svirate li još uvijek u malim klubovima? Jesu li ti draži od većih dvorana i festivala?
Ponekad sviramo, i zaista volim manje klubove, no veliki su nastupi bolje plaćeni a nastojim štedjeti kako bih kupio otok.
Posluže li ti dogodovštine s turneja koji put kao inspiracija za nove pjesme?
Priče o doživljajima s turneja ponekad su vrlo zabavne, no nisu neki materijal za pjesme.
Bili ste predgrupa R.E.M.-u, svirali u čast Brucea Springsteena… Kako je upoznavati idole i omiljene glazbenike?
Inspirativno, budući da su redovito veseli i dragi. Svoje sam idole u takvim prigodama doživio kao iznenađujuće normalne, ugodne ljude.
Drugi je zagrebački koncert The Nationala bio događaj za pamćenje. Ono zborno pjevanje publike… Eh. Tvoji dojmovi?
Nikada nas publika nije pratila kao te večeri u Zagrebu. Nevjerojatan je osjećaj kad tisuću ljudi koje nikad nisi upoznao pjeva stihove koje si napisao u spavaćoj sobi.
Kad ćemo vas opet gledati u Hrvatskoj?
Ne znam točno. Nažalost, nismo uspjeli dogovoriti nastup ovog ljeta, a uskoro bismo se trebali baciti na rad na idućem albumu. Možda svratimo oko Božića.
Vas ste petorica postali prijatelji davno prije nego što ste osnovali The National. Je li vas uspjeh promijenio i utjecao na vaše odnose?
Ne pretjerano. Još se uvijek podjednako volimo i mrzimo.
Neki od vas još uvijek rade honorarno. Je li vam to važnije za dopunjavanje kućnog budžeta ili za bijeg od glazbenog biznisa i postizanje ravnoteže u životu?
Scott i ja radimo kad god stignemo, što olakšava plaćanje računa ali nam omogućuje i da mozak upotrijebimo za nešto što nema veze s bendom. Na taj način širimo vidike, a stječemo i inspiraciju za neke od naših najboljih pjesama.
Da The National nije postao veliki bend, biste li se vratili stalnim poslovima? Misliš li da biste u tom slučaju još uvijek svirali zajedno?
Još smo uvijek svjesni toga da bi se sve ovo u tren moglo raspršiti i tada bismo se morali vratiti prijašnjim poslovima. Ako se to dogodi, vjerujem da ćemo nastaviti zajedno stvarati glazbu, no tada bismo vjerojatno morali „stati na loptu” u pogledu velikih turneja i kupovine otoka.
Kakvi su planovi The Nationala za budućnost?
Nakon što odradimo turneju tijekom kolovoza vjerojatno ćemo se povući na nekoliko mjeseci u različite kutke Brooklyna. Potom ćemo, u nekom trenutku, početi s razmjenom ideja. Nadam se da ćemo između pet i dvadeset mjeseci kasnije imati novi album. (Matko Žurić, Plan B 9)
