Ona je profesorica koja se nakon desetogodišnje školsko-edukativne karijere spakirala i početkom 2000-ih skućila u Berlinu, gdje je prigrlila svoj alter-ego kojem tepa Peaches, Peaches… I krenula u svjetski pohod kao nabrijana, čupava, dlakava, a povrh svega direktna, pametna i nevjerojatno zabavna trideset-i-nešto-godišnjakinja.
Sama je svoj majstor – piše pjesme, svira gotovo sve instrumente koji su joj potrebni za glazbenu produkciju, koju eto – radi sama. Scenski nastupi u maniri glamuroznih rock-ekstravaganca – njezina su kreacija. No na albumima, a i u glazbenom stvaranju mimo njih voli surađivati s kolegama umjetnicima, pa je tako novi, četvrti album koji će predstaviti svijetu poslije ljeta 2008., kovala s ekipom iz Simian Mobile Disca i sa starim frendom Gonzalesom. U prijašnjim je glazbenim edicijama ukrštavala talent sa širokom lepezom glazbenika – od Iggyja Popa preko Karen O, Chicks of Speed, Marylina Mansona do Yoko Ono.
Rušenje tabua
Pitanja seksa, rušenja spolnih i rodnih tabua – glavne su teme njezinih stihova, koji su uvijek direktni, ponekad grubi, a najčešće beskrajno dovitljivi i zabavni. „Znam da zvuči smiješno i banalno – ali ja zaista živim i radim u nadi da ću na svoj način pripomoći uspostavljanju svjetske pravde, vezano uz apsolutnu slobodu za sve rodove, spolove i njihove kombinacije” – priznanje je koje bismo prije prilijepili kakvom osamnaestogodišnjem brucošu nego jednoj profesoresi. Prilijepili bismo – da ne znamo kakvim to sredstvima dotična uspostavlja svjetski rodni mir.
Peaches sam uspjela uhvatiti u cyberspaceu, upravo u tijeku njezine DJ turneje, a nakon što je svršila sa spomenutim novim albumom. Dok se ne desi žešća promocija nove glazbene robe, dama je posjetila i Hrvatsku, odnosno zasvirala nam na riječkoj Harteri Četvrtoj. Do tada – igra pitanja i odgovora. Kratkih, radnih i poštenih. Jer Peaches nije samo ljuta i nabrijana tréba poganoga jezika, nego je i umiljata mačkica, vrijedna radnica i ambiciozna umjetnica.
Revolucija, i muška i ženska
Je li bilo teško uspjeti, budući da nisi bila friška dvadesetogodišnja početnica?
- „Ne, nimalo. Uspjeh se jednostavno – samo dogodio!”
Sretnica.
Premda joj je naslovnica debitantskog albuma bila ukrašena krupnim kadrom jedva prekrivenoga međunožja – to nije pomoglo prodaji kao što bi se to dogodilo da je međunožje bilo Beyoncino – no bomba je bila bačena! Svijet je bio pozvan na samooslobođenje, seksualne eksperimente i žensku i mušku revoluciju! Peaches je skakutala svjetskim pozornicama s raznobojnim gumenim penisima, najčešće pričvršćenima za vlastite prepone, provocirala vlažnim i napaljivim stihovima.
- „Kada se popnem na pozornicu, nastojim iz svoje osobnosti izdvojiti baš sve dosadne dijelove, izuzetno sam koncentrirana na to da ekipu zabavim. Privatno sam mnogo opuštenija i ležernija, naravno. Nisi valjda pomislila da prije svakog nastupa samo jedva čekam da počnem šamarati ružičastim dildosom po zraku?”
Priznajem da nisam, iako mi je jasno da za toliku dozu ekshibicionizma i provokativnosti treba postojati i dostojna pozadina.
- „Naravno, ne radi se tu o odrađivanju i potrebi da šokiram – a potonje mi se često predbacivalo – prevelik mi je užitak ogoliti se pred publikom, zabaviti, ali i često iznenaditi i sebe i njih. Zauzvrat dobijem toliko dobre energije. Naravno, ako ne računam one (srećom rijetke) situacije kada se gomila toliko razulari da me prilično grubo grabe za međunožje, bacaju mi u sise upaljene cigarete, gađaju me divovskim gumenim dildosima… Takve me situacije uvijek rastuže.”
Alibabina pećina
Svestrana se umjetnica dosjetila kako i tu nesreću pretvoriti u umjetničko djelo. Na Montrealskom je biennaleu izložila hit-instalaciju – špilju sa svim predmetima koje su njezini „obožavatelji” bacali na nju tijekom višegodišnjih nastupa. Našlo se tu, pogađate, najviše falusoidnih objekata u svim materijalima i bojama, ženskog i muškog donjeg rublja, pisama, ključeva stana…
Budući da se Peaches u kratko vrijeme uspjela realizirati kao umjetnica i da ne krije svoju želju da njezina glazba postane interesantna i najširoj publici, zanimalo me vodi li je ambicija i do TV ekrana, ako ne i na filmska platna.
- „Najiskrenije, željela bih da sam malo više upletena u polje umjetničkog performancea jer mislim da bih se na tom polju izuzetno lako izrazila i uživala u tome. Još iskrenije – obožavam raditi i graditi nove likove – uživala bih u radu na filmu, i to i kao redateljica i kao glumica.”
U Berlinu se, kaže, preporodila. Preporučuje ga svim mladim, nadobudnim i drugačijim umjetnicima željnim slave.
- „Ako ni zbog čega drugog, sigurno neće umrijeti od gladi – jer Berlin je izuzetno jeftin grad, u kojem je standard života relativno dobar, što je kombinacija koja pridobije art-ekipu. Grad je zaista na istoj valnoj duljini na kojoj je bio New York sedamdesetih. Ja sam dovoljno stara da procijenim, hahahahahaa…”
U nešto intimnijem dijelu razgovora otkrili smo da se najbolje zabavlja uz stvarno nabrijanu elektro-mjuzu, onu koja graniči s heavy metalom ali rave, ako ste na to pomislili, nije njezin đir - prolaze samo barovi i mali klubovi. Moto: minimalna škvadra – maksimalni užitak. Trenutačni berlinski favorit joj je večer The Broken Hearts Club Party, koja se održava u staroj plesnoj dvorani sa old school stolovima za društvanca na kojima je i starinski telefonac za pozivanje posluge. I da – zaljubljena je! Dijete bi joj, priznaje, bila vlastita vrhunska kreacija.
Kao što rekosmo – i ratnica i slatka mačkica. (Inesa Antić, ilustracija Timy Šarec, Plan B 9)
