25 velikih pitanja

• Zašto se zaljubljujemo?

Dr. Dubravka Miljković, Učiteljski fakultet u Zagrebu

- Zaljubljenost je dobar alibi za sve one gluposti što ih počinimo kad nam u glavu nahrupe hormoni. S obzirom na to da je, prema nekim istraživanjima, čak 90 posto zaljubljenosti samo seksualna želja, moguće je da nas priroda time potiče na razmnožavanje. No, zaljubljuju se i oni jako mladi i oni jako stari, dakle oni kojima razmnožavanje još nije ili više nije na pameti. Neki se zaljube više puta u životu, neki nijednom, pa i to otežava odgovor na pitanje – zašto uopće. Gledajući dugoročno, najvažnija funkcija zaljubljenosti je u stvaranju privrženosti i povezanosti, nužne za postizanje više, tj. partnerske razine odnosa. U početnoj fazi odnosa smanjena je uračunljivost korisna da bi se stvorila bliskost nužna za nastavak veze.

• Kako je nastao svemir?
Dr. Krešimir Kumerički, Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu:

- Nažalost, znanost zasad nema odgovor na to pitanje. Razvoj svemira sve tamo negdje od prve tisućinke sekunde nakon Velikog praska pa do danas – razumijemo dosta dobro. Tako prilično pouzdano znamo kako se svemir tijekom svojih 13,7 milijardi godina širio i hladio te kako su nastajali kemijski elementi, galaktike, zvijezde i planeti. No onaj prvi djelić sekunde, uključujući sam trenutak stvaranja, sasvim je u domeni spekulativnih ideja, od kojih nijedna nije šire prihvaćena.

• Od čega se sastoji svemir?
Dr. Tome Antičić, Institut “Ruđer Bošković”, Zagreb:

- “Nemamo pojma!” – bio bi najtočniji odgovor na pitanje od čega se sastoji svemir. Naime, Zemlja, zvijezde, zapravo svi atomi kao takvi, s njihovim protonima, neutronima i elektronima, čine samo oko četiri posto svijeta oko nas. Ostalih 96 posto svemira potpuno je nevidljivo svim postojećim metodama izravne detekcije i sastoji se od tamne tvari i tamne energije.

Tamna tvar indiretno je otkrivena kada se uvidjelo da se rotacije galaktika ne mogu objasniti samo sastavom atoma. Daljna proučavanja potvrdila su da ona čini čak 22 posto svemira. Međutim, što je tamna tvar – točno se ne zna. Novi kopernikanski obrat dogodio se u posljednjih desetak godina, kada su opažanja kao što su eksplozije udaljenih zvijezda upozorila na to da 74 posto svemira čini tamna energija, koja čak i ubrzava svemir.

• Je li moguć put kroz vrijeme?
Dr. Predrag Prester, Sveučilište u Rijeci:

- U Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti, u kojoj se gravitacija opisuje kao zakrivljenje prostora i vremena, pronađena su rješenja u kojima postoje petlje vremenskog tipa, odnosno vrijeme je tako zakrivljeno da omogućuje povratak u prošlost ili pak odlazak u budućnost. Mogućnost povratka u prošlost naizgled može dovesti do brojnih paradoksa, npr. omogućuje nekom da ubije svoje roditelje prije nego što su ga rodili. Dodatni problem je u tome što je za ovakvu vrstu vremeplova potrebna tzv. “egzotična materija”, kakvu naizgled ne nalazimo u svijetu oko nas. Ipak, pokazalo se da kvantna fizika može ponuditi rješenje za obje vrste problema, no opet unosi i neke nove nedoumice. Za točniji odgovor na ovo pitanje morat ćemo doseći puno bolje razumijevanje kvantne fizike i njene veze sa strukturom prostora i vremena.

• Možemo li živjeti 150 godina?
Dr.  Đurđica Ugarković, Institut “Ruđer Bošković”, Zagreb:

- Starenje naših stanica, odnosno cijelog organizma, programirano je i ima biološki uzrok. Naime, svaki kromosom sadržava linearnu molekulu DNK, čiji se krajevi pod imenom telomere pri svakoj staničnoj diobi skraćuju, a kad se skrate do određene dužine – stanica se više ne može dijeliti. Da bi se produljio životni vijek, potrebno je usporiti skraćivanje telomera i tako omogućiti stanicama da se duže dijele i zadrže funkciju. To se može napraviti aktivacijom enzima telomeraze, koji ima sposobnost produžavanja telomera. Prošle godine objavljeno je okriće aktivatora telomeraze, prirodne molekule izolirane iz biljke astragalus. Ta se molekula pokazala učinkovitom u usporavanju staničnog starenja, a i rezultati kliničkih pokusa ohrabrujući su. Dakle, ima nade da ćemo usporiti biološki sat, pa se čak predviđa da bi se naš životni vijek mogao produljiti i do 400 godina.

• Postoji li inteligentan život u svemiru?
Mr. Vladimir Ivković, Sveučilište u Houstonu:

- Potraga za životom drugdje u svemiru prestala je biti marginalno pseudo-znanstveno pitanje i postala znanstveni mainstream. Tomu su prethodila značajna znanstvena otkrića tijekom posljednjih 13 godina. Potvrđeno je postojanje planeta izvan Sunčevog sustava – plinovitih divova, ali i onih sličnih Zemlji po veličini i sastavu tla (npr. Gliese 581c), jednostavnih organskih molekula (aldehida) u svemirskim maglicama, na površini nebeskih tijela poput Saturnova mjeseca Titana, postojanje u prošlosti slanog mora na Marsu itd.

Koristeći život kakav poznajemo na Zemlji i njegov evolucijski put kao modele mogućeg razvoja života drugdje u svemiru, suvremena se znanost egzobiologije približila odgovoru na ovo prastaro pitanje. Uz otkriće planeta sličnih Zemlji i izvan Sunčevog sustava, sve je više znanstvenih dokaza u korist argumenta da život nije jedinstven zemaljski fenomen.

• Hoće li ljudi naseliti druge planete?
Dr. Bojan Pečnik, Sveučilište u Splitu:

- Znanstvenici danas otkrivaju nove planete i izvan Sunčeva sustava, aeronautička tehnologija napreduje, geopolitička situacija se mijenja ulaskom Kine u svemirsku utrku, a postajemo i bolno svjesni ograničenosti resursa na Zemlji. Samo je pitanje vremena kada će ljudi izaći iz svoje kolijevke, Zemlje. Najprije kroz istraživačke stanice na Mjesecu i Marsu, pa kroz industrijsku eksploataciju asteroidnog pojasa, a zatim i kroz kolonizaciju Marsa.

• Što bismo mogli učiniti kad bismo otkrili da će na Zemlju pasti opasni asteroid?
Korado Korlević, astronom, Višnjan:

- Kada je prije dvadesetak godina to pitanje bilo postavljeno Brianu Marsdenu, ravnatelju Centra za mala tijela pri sveučilištu Harvard, on je odgovorio: “Tajiti informaciju!”. Nije to bilo iz zlobe, nego zbog spoznaje da bi u slučaju puštanja te informacije u javnost – broj stradalih bio veći nego da se ona prešuti.
Mi trenutačno nismo u stanju otkriti svako tijelo koje nam se približava, premda njih vjerojatno ima više.

Dakle, kad bismo sa sigurnošću otkrili da slijedi sudar Zemlje s nekim nebeskim tijelom, sada bi jedini mogući odgovor na to pitanje bio – premjestiti stanovništvo izvan prostora koji bi uništio udar asteroida, kao i tsunamiji, potresi, požari i poplave koji bi uslijedili nakon samog udara. Bi li se to stiglo učiniti – ovisilo bi o tome koliko bi vremena bilo na raspolaganju od trenutka kada bi vlada pojedine zemlje odlučila da se stanovništvo premjesti do trenutka samog udara.

• Trebamo li genetski modificirati čovjeka?
Akademik Miroslav Radman:

- U populaciji od gotovo sedam milijardi ljudi postoje individue koje su mutacijom – nasumičnom genskom promjenom – postale osjetljive ili otporne na svaku od pojedinačnih poznatih bolesti. I povećana osjetljivost i povećana otpornost rezultat su slučaja, dakle normalne prirodne pojave, pa se nitko, zbog čovjeku svojstvenog fatalizma, ne buni.

Ipak želim postaviti pitanje: kada budemo znali precizno ugraditi male komadiće DNK s mutacijom otpornosti na neku slabost ili bolest, ili za dugovječnost, koji će nas argument spriječiti da svojem potomstvu povećamo kvalitetu i duljinu života?
Nedavno je otkriven gen kod oboljelih od Downova sindroma (mongoloidnost) koji je odgovoran za otpornost tih bolesnika na rak, i to samo zato što je cijeli kromosom broj 21, u kojem se taj gen nalazi, dupliciran.
Downov sindrom je bolest uzrokovana trisomijom 21 (tri umjesto dvije kopije kompletnog kromosoma), a otpornost na rak uzrokovana je specifično dodatnom (trećom) kopijom jednoga gena na kromosomu 21, koji sprječava razvoj raka. Dakle, ako bismo “umjetno” duplicirali samo taj gen, a ne cijeli kromosom (što je očito “prirodno”), imali bismo otpornost na rak bez patoloških mentalnih posljedica.

• Zašto neki ljudi mnogo puše cijeli život, a nikad ne obole od raka pluća?
Prim. dr. Sanja Grle Popović, Klinika za plućne bolesti Jordanovac, Zagreb:

- Odgovor na ovo pitanje leži u genetici. Neke osobe imaju gen koji sudjeluje u nastanku tumora, zovemo ga FHIT, a nedostaje im gen koji kontrolira njegovo ponašanje – tumor-supresor-gen u nastanku karcinoma bronha, koji se zove p53. Druge osobe imaju obrnutu, povoljnu situaciju: imaju zaštitni gen, a nemaju onaj koji olakšava nastanak raka. Rizik od zloćudnih bolesti postaje visok kad osoba puši više od 20 godina kutiju cigareta dnevno. Što više cigareta dnevno osoba popuši, to je kraće vrijeme potrebno da se pojavi zloćudna bolest.

• Što je život?
Dr. Bojan Žagrović, MedILS, Split:

- Znanstvena istraživanja pokazala su nam ne samo što neki sistem mora ispunjavati da bismo ga smatrali živim, nego i na koji točno način taj problem rješavaju životni oblici na Zemlji (DNK, na primjer, naš je zemaljski, specifični način na koji se naši neživi atomi udružuju da “riješe” problem razmnožavanja). Ipak, najteži je test za naše razumijevanje života pitanje – možemo li sagraditi živu tvar na potpuno sintetski način, iz neživih kemikalija. Novo područje znanosti, sintetska biologija, bavi se baš tim izazovom i vrlo brzo možemo očekivati prve primitivne životne forme konstruirane potpuno laboratorijski.

• Je li religija rezultat evolucije našeg mozga?
Dr. Boris Lenhard, Sveučilište u Bergenu:

- Religija je proizvod evolucije ljudskog mozga na isti način kao i uporaba oruđa i potječe od stadija evolucije u kojem je ljudska vrsta počela prenositi ideje nastale u jednoj generaciji na sljedeću. Sve ljudske populacije zabilježene u pisanoj povijesti koriste oruđa i imaju neki oblik religije. Religija je ishodišno objašnjavala svijet putem priča u doba kada ljudi nisu pravili oštru razliku između mitologije i povijesnih činjenica. Mitovi su ujedno stvorili iluziju da se ritualnim ponašanjem može utjecati na pojave koje su izvan ljudske kontrole. Hipoteza američkog filozofa Daniela Dennetta jest da je sklonost religijskom vjerovanju evolucijski adaptivno svojstvo jer predstavlja placebo tretman i motivaciju za preživljavanje životnih nedaća. Još je važniji mehanizam društvene prisile, gdje okolina smatra da pojedinac koji ne slijedi rituale koji udobrovoljuju Boga/bogove – ugrožava dobrobit cijele zajednice.

Osnova religijskog vjerovanja predstavlja neoborivu hipotezu: idemo štovati nešto čemu ćemo zahvaliti za sve dobro, no ujedno mu nećemo predbacivati za ništa loše. Za razliku od znanstvene hipoteze, koja se odbacuje kada se opažanja ne slažu s njom, samo vjerovanje isključuje mogućnost opažanja koje se ne slaže s hipotezom o Bogu. Stoga nije čudno da je riječ o ideji koja se robusno održava iz generacije u generaciju.

• Proizlazi li svijest iz biokemijskih reakcija u mozgu?
Akademik Ivica Kostović:

- Pitanje biološke osnove svijesti jedno je od ključnih pitanja suvremene znanosti. Sigurno je da nema svijesti bez funkcioniranja kemijskih sinapsi, neuronskih krugova koje te sinapse povezuju i biokemijskih procesa u mozgu. Međutim, svijest ne proizlazi samo iz tih biokemijskih procesa. To se može vidjeti po tome što iste kemijske transmitere koje imamo i mi u našoj moždanoj kori imaju i jednostavna bića, npr. puževi, koji nemaju moždane kore i kod kojih nema svijesti, barem ne u smislu ljudske svijesti. Dakle, složenost kemijskih procesa na sinapsama i postojanje neuronskih krugova sami po sebi nisu dovoljni za svijest.

•  Hoćemo li naći neurobiološku osnovu sreće?
Dr. Dimitri Krainc, Sveučilište Harvard, Cambridge:

- Čini se da je sreća uvelike nasljedna. Najuvjerljiviji dokaz za tu tvrdnju proizlazi iz nedavnih studija o jednojajčanim blizancima. Pokazalo se da je vjerojatnost da će blizanci razdvojeni nakon rođenja opisati sebe sretnima 60-postotno uvjetovana zajedničkim genetičkim čimbenicima, a ne razlikama u njihovu životnom okruženju.

Poznato je da stimulacija dijela mozga poznatog kao nucleus accumbens kod ljudi izaziva osmijeh, smijeh, ugodne osjećaje, sreću, pa čak i euforiju. Što je tajna toga? Odgovor je dopamin, neurotransmiter koji je uključen u niz funkcija, od motivacije do ovisnosti o drogama. Iako su individualne varijacije u metabolizmu dopamina te izgled mreže neurona u mozgu uvelike genetski uvjetovani, jasno je da okolina ima važnu ulogu u našoj sreći. Primjerice, golem utjecaj imaju negativna rana iskustva u životu. No čak i kad je osoba genetski predisponirana da bude nesretna i samodestruktivna, to iziskuje mnoga negativna događanja u njezinoj okolini koja će biti okidač da se te osobine u potpunosti manifestiraju. Za razliku od toga, netko tko ima snažnu genetsku predispoziciju da bude sretan, vjerojatno će ostati sretan čak i ako je njegovo okruženje vrlo negativno. Naravno, većina nas je negdje između ta dva ekstrema.

• Hoće li umjetna inteligencija dostići ili nadmašiti ljudsku inteligenciju?
Dr. Tomislav Šmuc, Institut “Ruđer Bošković”, Zagreb:

- Za većinu istraživača u tom području stvaranje inteligencije superiorne ljudskoj nije upitno; pitanje je samo kada će ona biti ostvarena i u kojim oblicima. Procjena većine jest da će se to dogoditi u razdoblju unutar sljedećih 15-50 godina. Eksponencijalni porast računalne moći, količine informacija i znanja dostupnog na mreži te ubrzana otkrića u području genetike i nanotehnologije, koja su usko vezana uz razvoj umjetne inteligencije, podloga su za ove – na prvi pogled nerealne – procjene. Osobno mislim da će trenutak ostvarenja nadljudske inteligencije ipak bitno ovisiti o jednom otkriću, a to je detaljno poznavanje rada ljudskog mozga.

Bez obzira na to koji će oblik imati prva superiorna inteligencija (ljudski mozak s ekstenzijama, inteligentni stroj – robot, ili virtualno, inteligentno računalno okruženje), promjene koje će slijediti od tog trenutka bit će drastičnije i brže nego ikad u povijesti. Ubrzanje tehnoloških promjena, čega smo danas svjedoci, pokazuje da smo već zakoračili u doba u kojem budućnost života na ovom planetu ovisi ponajprije o tehnološkoj evoluciji, a ne onoj prirodnoj.

S pojavom superiorne, umjetno stvorene inteligencije, očekuje se da će proces prirodne evolucije praktički postati nevažan, odnosno uvelike ovisan o tehnološkoj evoluciji. Iako ovo predviđanje na prvi pogled zvuči zlokobno, ostvarenje ljudima superiorne inteligencije moglo bi zapravo predstavljati prvi veliki korak prema sigurnom opstanku života na Zemlji.

• Možemo li uz pomoć generskog inženjerstva, tj. genetski modificiranih biljaka, riješiti globalnu krizu hrane?
Akademkinja Sibila Jelaska:

- Iako su poljodjelci u posljednjih desetak godina globalno povećali tržišnu sadnju GM biljaka, odnosno “biotech” poljoprivrednih kultura za više od 60 puta, to ipak globalno ne može riješiti problem krize hrane. Ako se želi do 2015. godine smanjiti ekstremno siromaštvo i glad, to bi se moglo postići jedino ulaganjem u održivi način poljoprivrede u zemljama u razvoju. Borba protiv gladi mnogo je kompleksnija, pa primjena nove biotehnologije, bez obzira na to koliko bila uspješna u dobivanju velikih prinosa, ne može sama riješiti globalnu krizu hrane.

• Možemo li pomoću matematičkih modela predviđati ekonomske kolapse i uspone na razini pojedinih tvrtki, pa i cijelih država?
Dr. Sonja Radas, Ekonomski institut u Zagrebu:

- Matematički modeli koriste se u ekonomiji u svrhu rješavanja konkretnih problema. No uzevši u obzir kompleksnost sustava kao što je poduzeće ili cijela država, teško se može očekivati da ga je moguće modelirati u svoj njegovoj složenosti.

• Možemo li zaustaviti globalno zagrijavanje?
Akademik Velimir Pravdić:

- Ne, jer mu zasigurno ne znamo glavni uzrok. Ako prihvatimo da je glavni uzrok emisija stakleničkih plinova u atmosferu, ponajviše emisija ugljičnog dioksida, onda nužna odluka njihova smanjivanja nije provediva. Ta je: smanjivanje potrošnje fosilnih goriva, onoga što se naziva energetikom zasnovanom na spaljivanju ugljika.

• Zašto ne možemo točno predvidjeti kakvo će biti vrijeme za mjesec dana?
Zoran Vakula, Državni hidrometeorološki zavod, Zagreb:

- Vrijeme, u meteorološkom smislu, stanje je atmosfere na nekom određenom mjestu u određeno vrijeme. Pouzdano prognozirati vrijeme katkad je teško čak i za desetak minuta unaprijed, a pogotovo za mjesec dana. Suvremena vremenska prognoza, napose za više dana unaprijed, dobiva se na temelju kompjutorskih izračuna modela atmosfere. Mala pogreška na početku često dovodi do velike pogreške na kraju izračuna.

• Možemo li predvidjeti potres?
Dr. Marijan Herak, Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu:

- Prognoza potresa, taj sveti gral seizmologije, danas se čini nedostižnim u doglednoj budućnosti. Čini se da je nepredvidivost duboko ugrađena u samu prirodu potresa. Na ruku nam ne ide ni činjenica da su veliki potresi rijetke pojave, čija su žarišta u dubinama Zemljine unutrašnjosti, u kojima ne možemo izvoditi izravna mjerenja. Tako bi, primjerice, prognoza velikog  potresa u Zagrebu s točnošću od jednog dana bila u statističkom smislu ekvivalentna zahtjevu da se kišu predvidi s točnošću od pet sekundi, i to iz dubokog podruma bez vanjskih instrumenata! Posredna opažanja, pa i ponašanja životinja, nisu dala sustavne rezultate: uz bezbroj lažnih uzbuna, samo su rijetki potresi najavljeni takvim predznacima.

• Koliko je važno znati ljudski genetski kôd?
Dr. Kristian Vlahoviček, Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu:

- Istraživanje ljudskog genoma, pronalazak i određivanje bioloških funkcija gena, kao i razumijevanje načina na koji okolina utječe na naše gene i uzrokuje pojavu raznih poremećaja u organizmu – uvelike će nam pomoći u ranom otkrivanju, dijagnozi i liječenju mnogih bolesti koje trenutačno muče ljudski rod, čak i do te mjere da možemo prilagoditi lijek genomu svakog pojedinog čovjeka i time praktično ukinuti nuspojave.

• Hoćemo li ikad naći lijek protiv raka?
Dr. Ivan Đikić, Sveučilište u Frankfurtu:

- Tumori nisu jedna bolest, nego velik broj zasebnih bolesti koje se ne mogu liječiti jedinstvenim lijekom. Danas se obično spominje oko dvjestotinjak skupina tumora, no svaki tumor ima svoje posebnosti, koje su definirane i organizmom u kojem tumor raste. Osim toga, tumori se brzo mijenjaju i evoluiraju, što dovodi do toga da je metastatski tumor, primjerice, toliko izmijenjen da više ne sliči primarnom tumoru i trebamo ga dijagnosticirati i liječiti na poseban način.

Realno je stoga očekivati da će tumori u bližoj budućnosti biti kontrolirani kao kronične bolesti.

• Može li HIV mutirati tako da se prenosi dodirom?
Dr. Josip Begovac, Medicinski fakultet u Zagrebu:

- HIV pripada u skupinu retrovirusa, a otkriven je prije 25 godina. Jedan od glavnih razloga zašto danas nema cjepiva za HIV jest njegova raznolikost, odnosno sposobnost mutiranja. Međutim, te mutacije nisu dostatne da se virus tako promijeni da se prenosi dodirom ili putem kapljica. Čak smatram da HIV, ako bi se tako promijenio da se prenosi, primjerice, kapljično, vjerojatno ne bi uzrokovao slabljenje imunosti i tešku, potencijalno smrtonosnu bolest, nego samo običnu prehladu. S evolucijskog stajališta, mikroorganizmima uopće nije u interesu da usmrćuju svojeg domaćina.

• Trebamo li se vratiti nuklearnoj energiji?
Dr. Đuro Miljanić, Institut “Ruđer Bošković”, Zagreb:

- Čovječanstvo će sve više trebati nuklearnu energiju, posebno za podmirenje svojih potreba za električnom energijom. Sada ona zadovoljava 16 posto tih potreba. Gotovo dvije trećine električne energije sada se proizvodi izgaranjem ugljena, zemnog plina i nafte. Smanjenje njihova udjela nuklearna energija mogla bi nadoknaditi s mnogo manjim utjecajem na okoliš, a po konkurentnim cijenama i s manjim iscrpljivanjem zaliha goriva.

• Vode li EU integracije u nestanak nacionalnih identiteta?
Dr. Inga Tomić Koludrović, Sveučilište u Zadru:

- Sigurno je da je riječ o procesu koji mijenja odnose, pa i shvaćanje nacionalnog integriteta kakvo je bilo u predglobalizacijskom razdoblju. Taj proces, međutim, ipak ostavlja mogućnost očuvanja različitih kulturnih i političkih specifičnosti, koje drugi oblici korporacijski dominirane globalizacije uopće ne uzimaju u obzir.

(Tanja Rudež, Plan B 10)