Amiši

Tko su uopće amiši i odakle su došli?

„Jednostavni ljudi” svoje korijene imaju u postreformacijskoj Europi, nakon pojave protestantizma, kada je isticana važnost povratka čednosti i čistoći crkve Novog zavjeta. Jedna grupa reformatora odbacila je uobičajeni koncept krštenja novorođenčadi i postala poznata kao anabaptisti. Anabaptisti su vjerovali kako jedino odrasle osobe koje su svojevoljno priznale i prihvatile vjeru mogu i trebaju biti krštene te da bi trebali ostati odvojeni od šire zajednice.

Godine 1536. anabaptističkom pokretu priključuje se mladi nizozemski katolički svećenik Menno Simons. Njegovi spisi utjecali su na brojne anabaptističke skupine, koje su se pod njegovim vodstvom ujedinile u jednu zajednicu, kasnije poznatu kao menoniti.

Jedno od osnovnih učenja amiša jest tzv. zabrana ili izbjegavanje. Temelji se na zapovijedi iz Novog zavjeta da pravi vjernik ne smije imati kontakt sa članom zajednice koji se nije pokajao za grijehe koje je počinio. Smisao ovoga je, prema amiškim uvjerenjima, da pomogne članu zajednice da uvidi svoje pogreške, ohrabri ga da se pokaje, nakon čega ponovno može biti rehabilitiran u crkvenu zajednicu.
Takvo se izopćivanje u početku primjenjivalo samo za zajedničkim stolom, no sljedbenici Jacoba Ammana smatrali su da bi grješnici trebali biti potpuno izopćeni iz zajednice i da bi ih svi ostali članovi trebali posve izbjegavati. Takva uvjerenja, uz još neke manje razlike, dovele su 1693. godine do službenog razlaza Ammana i njegovih sljedbenika s menonitima, te su kasnije nazvani amišima.

Menoniti i amiši, kao i ostale anabaptističke skupine, bili su teško proganjani po cijeloj Europi. I katolici i protestanti smatrali su ih hereticima pa ih je na tisuće pobijeno tijekom nekoliko godina represije. Da izbjegnu progon, mnogi anabaptisti napustili su svoje posjede u Alsacu i Lorraineu i pobjegli u planinska područja Švicarske i južne Njemačke. Tamo su započeli amišku farmersku tradiciju, održavajući vjerske službe u svojim domovima radije nego u crkvama.

Život bez gadgeta

Naposljetku, 1720. godine prvih 300 amiša i menonita odlazi u Ameriku, na poziv Williama Penna, osnivača Pennsylvanije. William Penn, kveker koji je vjerovao u jednakost i slobodu vjeroispovijesti, dobio je veliko područje zemlje u “Novom svijetu” na poklon od kralja Charlesa II. te odlučio pozvati amiše i menonite da se nasele u predjelu Penns Woods, kao dio njegovog “svetog eksperimenta” vjerske tolerancije. Prve značajnije skupine amiša stigle su u okrug Lancaster između 1720. i 1730. godine.

Danas amiši žive u 23 savezne američke države i jednoj kanadskoj provinciji. Područje Lancaster Countyja druga je po veličini amiška zajednica i ondje ih živi oko 85.000 (od oko 300.000, koliko ih je ukupno). Amiši i menoniti još uvijek dijele neka uvjerenja o krštenju odraslih, pacifizmu, nenasilju i osnovnih biblijskim doktrinama. Razlikuju se u načinu odijevanja, korištenju tehnologije, jeziku, načinu bogoslužja i interpretaciji Biblije. Mnogi amiši vjeruju da njihovo odvajanje od vanjskog svijeta učvršćuje njihovu zajednicu. A ta zajednica raste; amiška populacija u okrugu Lancaster povećala se za gotovo tri puta tijekom posljednjih 50 godina (premda u ukupnoj populaciji gube oko 3% godišnje).

U okrugu Lancaster postoji više od 25 različitih amiških, menonitskih i bretrenskih vjerskih zajednica, a odlikuju ih uglavnom male razlike u tradiciji i vlastite interpretacije Biblije. Tradicionalnije skupine nazivaju se Starim redom i one ne dozvoljavaju upotrebu telefona i električne struje u vlastitim domovima. Amiši, naime, smatraju da bi im korištenje telefona, televizije i radija poremetilo njihov način života i omogućilo prevelik upliv vanjskog svijeta u njihove domove. Korištenje električne energije bi ih, kad-tad, dovelo u „napast” da nabave i koriste svu silu modernih gadgeta, što bi ih, uvjereni su, odvratilo od potpune posvećenosti Bogu. Svjetlo, pak, prema njihovu uvjerenju, udaljava članove obitelji, temeljne jedinice njihove zajednice. Iz istog razloga ne koriste moderna transportna sredstva – putuju isključivo na konjima ili kočijama (popularniji buggyji) jer ih automobil/autobus/vlak/avion mogu odvesti predaleko od obitelji… Čak je i bicikl „preopasan” u tom kontekstu, pa se koriste romobilima. Djeci je dopušteno voziti role.

Kako se svijet oko ovih mirnih gospodarstava mijenja, tako su se promijenili i neki amiški običaji. Lester Hoover, turistički vodič na Amish Farm and House, još jednoj u nizu turističkih atrakcija (stare amiške farme pretvorene u svojevrsni muzej na otvorenom) kaže da se prijevoz više ne sastoji samo od jednoprežne kočije. “Amiši su podijeljeni po pitanju automobila. Dok je većina zadržala konja i kočiju, neke grupe posjeduju auto. Zato ih nazivamo – Novi red. No oni su u izrazitoj manjini.”
I zaista, horse and buggy, tradicionalno amiško prijevozno sredstvo, toliko je prisutno na cestama Lancaster Countyja da postoje i prometni znakovi upozorenja vozačima automobila da pripaze na kolege u kočijama. A one su pak, sukladno Zakonu o prometu, opremljene žmigavcima, prednjim i stražnjim svjetlima i obaveznim trokutom na zadnjem kraju.