Apple. Magična riječ koja budi cijeli vatromet osjećaja – barem kod nekih. Macintosh. Računalo legenda, THE računalo, Računalo s velikim R, jedan i jedini, istinski komad hardvera – barem za neke. Ali, priznajmo iskreno, Apple jest Versace računalne industrije. Stilski nenadmašan, Macintosh je oduvijek bio klasa za sebe, računalo koje možda jest a možda i nije bilo tehnološki “state of the art” (ovisno pitate li štovatelje kulta Macintosha ili druge ljude), ali ono što mu nitko ne može osporiti jest upravo vizualni identitet, koji je od početka bio upečatljiv, a u dugoj povijesti kompanije na trenutke i efemerno božanstven, prkosno iskušavajući svoje mjesto u muzejima moderne umjetnosti.
Je li onaj Talijan Versace katkad sašio poneki krivi štep ili pomiješao boje? Je li mu se dogodilo da se manekenke ukoče od neudobna kroja? Vjerojatno jest, ali o tome se ne priča. Na kraju krajeva, u nizu uspješnih kreacija – prirodno je da neka od njih i ne bude tako savršena.
Je li onda logično da ni sve Appleove kreacije nisu jednako uspješne? Bilo bi, premda poklonici Macintosha ne bi nikad priznali takvo što – ali Apple je u svojoj povijesti zaista imao nekoliko zanimljivih promašaja, o kojima se također ne govori.
Steve Jobs Reality Distortion Field
Da bi ova priča bila razumljiva ne samo zaljubljenicima u Macintosh, moramo pojasniti jedan fizikalni fenomen, koji, istina, (još) nije opisan u časopisu Physics Today: takozvani “Steve Jobs Reality Distortion Field”. Ovaj neobičan fenomen prvi je put zamijećen 1981. godine, a uočio ga je Bud Tribble, tada djelatnik u mladoj tvrtki Apple. Riječ je o fenomenu kojim Steve Jobs prisutnoj publici mijenja percepciju stvarnosti: kroz seriju poteza koji variraju od jednostavnog šarma do besramnog marketinga, on svoje slušatelje uvjerava da je jedina prava i istinita realnost ona koja dolazi iz njegovih usta. Mladi Steve svoju je Silu ispočetka koristio samo za uvjeravanje djelatnika da trebaju raditi upravo onako kako on to želi (prema njemu je Darth Vader obična balkanska seljačina koja neistomišljenike onako, sirovo – zadavi), a dugotrajnim treningom Reality Distortion Field proširio se izvan granica kompanije, pa je danas svaki prodani macintosh mala lokalna bazna stanica RDF-a, u što ćete se uvjeriti pričajući s vlasnikom istoga, uvjerenim u to da je njegovo računalo najbolje, najbrže, najstabilnije, najljepše…
Uspijemo li se othrvati RDF-u, otkrit ćemo da ljepota ne krije baš uvijek ergonomiju ili inteligentne ideje; dapače, neke stvari su upravo uvredljive, ali djelovanjem RDF-a bivaju shvaćene kao briga za korisnika ili briljantna ideja ispred svoga vremena.
Promašeni miš
Bolna točka svakog macintosha još od 1984. do danas jest – miš. Njemu je, naime, ergonomija gotovo redovito promašena stvar i konstantno se vuče kroz cijelu povijest Macintosha. No, krenimo redom.
Prvi macintosh bio je prekrasna igračka i pravo osvježenje na tržištu računala. Grafički, pa miš, pa klik-klik… Nešto nevjerojatno – i istovremeno ne (pretjerano) skupo. Macintosh je osvojio srca mnogih.
Njegov miš bio je vrlo nezgrapan i neergonomičan, ali to mu moramo oprostiti jer su takvi tada bili svi miševi. Greška koja je počinjena tada, i koja se bez kajanja provlači do nedavne prošlosti bila je – jedna jedina tipka na mišu. Appleov stav, koji su jednodušno dijelili korisnici macintosha, bio je ponižavajuća tvrdnja da bi više od jedne tipke – zbunilo jadnog korisnika! I dok su korisnici svih drugih platformi uredno koristili miševe s dvije, tri ili čak i više tipki, macintoshevci su veselo kliketali jednom jedinom tipkom: određene operacije izvodili bi kombinacijom tipke na tipkovnici i tipke na mišu (prava ergonomska gnusoba), i pritom moralistički objašnjavali svima oko sebe kako je to upravo idealan način rada i da su oni zapravo presretni što im Apple nije dao koristiti miša s dvije tipke, jer da je to bezvezna komplikacija koja im smanjuje produktivnost. Da, RDF na djelu, nafrljen do daske. U paru s mišem ide i tipkovnica, koja sama po sebi i nije tako loša, ali domaći korisnici odmah će se sjetiti pomora koji je nastao dolaskom interneta, kad je za upisivanje znaka @, inače neizbježnog dijela e-mail adrese, trebalo pritisnuti tipke Apple-Ctrl-Shift-Tab-D-F-K-W-*-backspace-space-F1 do F9-2.
Macintoshevo grafičko sučelje u to vrijeme bilo je zaista napredno, a dobrim dijelom i intuitivnije, pa i ergonomičnije od mnogih konkurentskih rješenja. Ali miš je zaista stršao svojom neergonomičnošću, samo podupiran odbijanjem Applea da prizna grešku. Tijekom vremena korisnici su se navikli – i to je bilo to.
Povratak kralja
A onda se dogodila skoro pa propast tvrtke Apple i povratak Stevea Jobsa na čelo kolone, zajedno s njegovom fantastičnom Silom. Takoreći preko noći svjetlo dana ugledao je iMac G3. I poharao svijet. Godina 1998. bila je godina spasa za Apple, koji je u međuvremenu pao na tako niske grane da mu je i Microsoft dao financijsku infuziju. Novi Mac novog Jobsa postao je hit preko noći, a Apple se u samo jednom jedinom kvartalu iz olupine koju su i štakori napustili – počeo pretvarati u cruiser.
Snagu RDF-a Steve Jobs je odlučio demonstrirati izdajući prvo računalo koje je za proširenje imalo samo i isključivo USB portove, što je te davne godine značilo da na svoj prekrasni Mac možete priključiti tek nekoliko modela pisača i ništa drugo. Macintoshevci, opijeni Silom, tvrdili su kako je to fantastična ideja, jer da njima zaista i ne treba ništa drugo osim USB porta, pa su bacali u smeće svoje modeme, stare pisače i ostalu periferaliju s kojom više nisu mogli ništa učiniti. Jobs je hvaljen kao prorok unificiranog USB busa i čovjek koji je godinama ispred svog vremena, što se pokazalo točnim jer je USB postao dominantna platforma pola desetljeća kasnije. U međuvremenu su macintoshevci vjerovali da im periferije ionako ne trebaju.
Gdje je tu ergonomija? Eh, ima je, ima. iMac je odličan primjer Appleove želje za ekskluzivnim dizajnom bez kompromisa jer je računalo zaista izgledalo fantastično i osvježavajuće, ali imalo je problema – s periferijom. Primjerice, imalo je “strašljivu” tipkovnicu – tipkovnicu koja je bježala od korisnika. Načinjena od plastike, bez kvalitetnih gumenih podložaka koji bi dali nešto trenja te previše lagana, tipkovnica bi se tijekom tipkanja malo-pomalo odmicala od korisnika, dok se ne bi zaustavila ispred neke prepreke ili pala sa stola. Ovo je posebno ljutilo ljude koji su tipkali naslijepo – jer bi pod njihovim žustrim prstima tipkovnica vrlo brzo odskakutala izvan dometa. A posljednja stvar koju bi itko želio imati jest tipkovnica koja – što je više koristite, više od vas bježi.
No nećemo stati samo na tipkovnici plastičnjači; apsolutna katastrofa bio je miš. Bio je toliko loš da su čak i neki macintoshevci bili spremni priznati da, eto, miš možda i nije najbolji – i to unatoč djelovanju RDF-a! Miš je, naravno, bio malen i plastičan. Djelovao je kao gornji dio hamburgera i imao je – pogodili ste – samo jednu tipku. Problem s mišem nije bio samo oblik koji ga je činio neergonomskim (jer zaista, jeste li ikad vidjeli da je itko pokušao “posuditi” dizajn tog Appleovog miša?), nego je miš bio i lagan, prelagan, a kuglica se nalazila na njegovoj sredini. Stoga je prekratka i prekruta žica uvijek spremno rotirala miša u stranu, a činjenica da gumb miša nije bio posebno naglašen nije baš pomogla otkrivanju pravog položaja miša. Uzeli biste miša u ruku i gurnuli ga prema naprijed, a on bi otišao ukoso, jer se jadan zarotirao nakon što ste ga ispustili. Korisnici su stoga morali pogledati u miša svaki put kad bi ga ponovno uzeli u ruku i zarotirati ga u pravilan položaj – prije nego što bi počeli s njim išta korisno činiti. Loše, jako loše. Dizajn super, ali ergonomija čista nula.
Apple je to kasnije malčice popravio izdavanjem ovaj put težeg i duguljastog miša, pa više nije bilo zabune oko orijentacije u prostoru. Ali naravno, miš je imao samo jednu tipku, koja ovaj put nije uopće bila naznačena, pa ste tako mogli pritiskati prednji dio miša – koji je bio dovoljno osjetljiv da korisnik često i bez svjesne namjere tijekom manipulacije mišem izvede nekoliko nehotičnih klikova na krivim mjestima. Alternativno, mogli ste miša uhvatiti s dva prsta na za to predviđenim mjestima sa strane, kako ne biste bili u opasnosti od neželjenog klikanja. Ergonomija bolja od prethodnika, taman za – jedinicu.
Revolucija!
Između njihovog prvog hamburger-miša i ergonomičnijeg Apple Pro miša prošle su dvije godine, u kojima je medicina zabilježila neobjašnjiv rast carpal tunnel sindroma. Za utjehu bolesnima – tipkovnice su se poboljšale.
I tako su korisnici i dalje klikali po jednom jedinom štakorovom uhu sve do 2005. godine, kada je Steve Jobs odlučio uposliti svoju Silu te ljudima objasniti kako su stara slavna vremena miša s jednim uhom prošla te da je došlo vrijeme za fantastičnu novost, genijalni izum, nešto što nitko drugi nikad nije vidio i što će korisnike macintosha učiniti još elitnijom grupom elitnih kreativnih genijalaca s funky-stilom i moćnom inovativnom maštom: vrijeme za miša koji je s jedne tipke odmah skočio na čak – PET TIPKI!!! Nazvan Apple Mighty Mouse i namijenjen posramljivanju protivnika – jer kad Jobs nešto radi, onda on to RADI – novi miš osim pet puta većeg broja tipki (sjetimo se kako su isprva tvrdili da bi dvostruko više tipki zbunilo korisnika…), na sebi ima i pravi minijaturni trackball, kuglicu pokretljivu u svim smjerovima!
Eto vam, zli pisijaši! Patite! Mi ne samo da sad imamo više tipki od vas, nego možemo naše dokumente listati na sve strane, a ne samo gore-dolje poput vas, vi neobrazovani stilski neandertalci, e-primitivčine bez stila i mašte, vi plebsu jedan informatički obični!
I tako su korisnici macintosha, nakon samo jedanaest godina tvrdoglavog inzistiranja na tome da više od jedne tipke na mišu zbunjuje korisnika, došli do impresivnog, prkosnog miša s pet tipki i kuglicom za kotrljanje, slavodobitno marširajući pod stijegom vrhunskog dizajna i elitističkog statusa korisnika najcool računala na svijetu.
Khm, da – ergonomija. Svakome njegovo, no potpisniku ovih redaka ta kuglica je tako sitna i nezgodna za upravljanje da ergonomiji tog dizajnerski fantastično pogođenog ukrasa i ponovno – ne daje prolaznu ocjenu. Ako niste uvjereni u moju objektivnost glede ergonomije Appleovih miševa, neka vam neki macintoshevac pokaže kako se izvodi ekvivalent desnog gumba na PC-u.
(Radoslav Dejanović, Plan B 12)
cini mi se da autor teksta nije nikada radio na appleu a i nije baš informiran.
jobs možda je frik ali tvrtka apple jedino može rasti pod njegovom palicom.
nakon što je izgubio sve dionice i otišao iz tvrtke apple je samo tonuo i tonuo… nakon njegova povratka ponovno dolazi do procvata.. prije svega radio glazbenih spravica ali i što se tiče hardwarea učinila se velika revolucija i na kraju veliko otvaranje koje je jobs teška srca ipak prihvatio….
i jobs fakat ne mora nikog uvjeravati da mu je računalao najkvalitetnije….. hardware se pomno testira svaki komad prije prodaje…. ni da je najstabilnije… preko 70% servera na svijetu ne stoje pod windowsom niti pod linuxom već pod unix sustavima što će reći appleov modificirani freebsd
miš sa 2 ili više tipki je fakat bespotreban… pogotovo sistemskim korisnicima.
ekvivalent desnog gumba…. čemu PC-u.. a što pc-u?? mislio si windows operativnom sustavu ili??? ne kontam te baš najbolje….
tekst pun rupa, nedorečenosti, subjektivnosti i neznanja.
sve u appleu ima razlog zašto je takvo kakvo je samo površan korisnik navikao na microsoftow OS nije u stanju razumjetni neke stvari.
momak.. najprije si trebao koristiti apple 4-6 mjeseci pa onda pisati tekst. žali bože stranica u novinama.
je, super je majti maus, pogotovo kad ti prasina sa prstiju uđe u unutrasnjost pa ga moras otvarati kako bi ocistio acetonom kuglicu.
:)
pa zato koristi pc ali nemoš govoriti za računalo koje slobodno može sloviti kao najstabilnije i najbolje na svijetu (bez onoga samo zvano već zahvaljujući silnim testovima) da ima glup dizajn.
pa apple zahvaljujući dizajnu i je tako poznat inače kao da je običnom korisniku važno koliko je stabilan sustav, moš mislit. ali svi ga pljuju a rado bi ga imali na svom stolu.
apple nije računalo. to je način života.. on je član obitelji. PC računalo je kanta koja ti koristi za obaljvanje određenih poslova ali mac ne… nikako ne. i zato nemojte pljuvati po onome što ne razumijete.
Estetika i dizajn, pogotov onaj upotrebljivi dizajn ne idu uvek ruku pod ruku. E sad, uzeti za primer Apple vodi u rizike napada autora od strane idolopoklonika ;)
lol joža :) baš na taj slijepi fanatizam smo htjeli skrenuti pažnju ;)
mislim da griješiš borja. vi ovdje pokušavate proturiti priču kako je to loše.
naime. to je kao da za operativni sustav Solaris proizveden od Sun micro sistemsa počmeš tvrdit da je krš koji je sranje, nevalja ništa itd itd. je. on možda ne valja u tvojim očima jer prvo ne znaš radit na njega i drugo lijen si naučiti se, ali s druge strane njega koriste najbolje banke i slične institucije koje zahtjevaju exstra sigurnost i stabilnost.
sve ovisi o potrebama. onaj tko računalo koristi za provjeravat mail sigurno ne treba apple jer njegovu paprenu cijenu neće isplatiti nikada ali ujedno ni ne zna zašto macu treba 1 ili 5 tipki na mišu. to može biti subjektivno ja mislim ovo ili ono ali to nikako nije objektivno i novinarski. od novinara se ne očekuje da sere o svojim stavovima, njih neka drži za sebe i svoju redakciju. oni čitatelja ne zanimaju. čitatelja zanimaju činjenice a izjava kako jobs nekome nešto pokušava nametnut ili podvalit svojom sposobnošću uvjeravanja nije istina. jednostavno nije. to bi ti borja trebao znati, kao vrli IT novinar.
ne pokušavamo ništa mi “proturiti”, imam ibook doma (nisam ga ni koristio previše) i kupio bi maca samo zbog dizajna, pa prvi spadam u te koji kupuju nešto jer je dobro dizajnirano. nije ni mac bez greške, a ni mi nismo jedini koji zbijamo šale na račun tog slijepog apple fanatizma o kojem sam govorio, to rade i mnogi drugi meni je najdraži joy of tech a ni epizoda simpsona mapple nije loša.
mi ne držimo naše mišljenje “za sebe i redakciju” nego ga iznosimo u magazinu a tako će biti i dalje, a u ovom tekstu je to mišljenje i argumentirano.
Sjećam se svojeg prvog susreta sa mišem… jednom davno, davno, u prošlom mileniju. Interbiro-informatika (koji je kasnije postao INFO, pa zatim krepao zbog sposobnosti Velesajma), računala… veliki sustavi, terminali, eno tamo Spectrum, gle tamo Commodore, vidi Atari – to se baš i ne vidi često!
Sjedio je sam na stolu. Mali, kockast. Smiješan! Crno-bijeli. I ona neka čudna spravica sa strane. Tipkovnicu sam odmah zavolio, bila je mala i profesionalna, laka za tipkanje. Miš mi je bio potpuna nepoznanica. Srećom, bio je uz štand neki lik koji mi je objasnio da miša (zamislite!) mogu, kad dođem do ruba stola – podignuti, premjestiti na drugi kraj i nastaviti ga vući po stolu!! Šok! Iznenađenje! Otkriće fantastične mogućnosti periferalije o kojoj sam prije toga mogao samo čitati u novinama!
Da, tu negdje – oko 1985. godine, moj prvi susret sa Macintoshem. Onim originalnim, prvim komercijalnim modelom. Miš mi je odmah postao fora, i od tog dana sam sa podsmjehom gledao frendove koji su mi pokazivali kako se na Commodoreu može joystickom crtati u nekom programu za crtanje (Koala paint?).
Od te davne cca. 1985. godine do danas, kroz ruke mi je prošlo još nekoliko Macintosha. Istina, nikad primarna računala za rad, jer moji interesi su bili negdje drugdje. No, uvijek tu negdje, kao ekscentrične, skupe i lijepe spravice na kojima je nekad zaista bilo jedino moguće obaviti neke poslove (jer je PC u to doba bio, recimo to diplomatski – govno).
Ako još netko sumnja u to da nemam pojma o Macintoshima, dodat ću da doma imam dva Macintosha sa OS X, od kojih je jedan u relativno redovitoj upotrebi by moja cura (i nema ga namjeru mijenjati).
Zaključit ćemo, dakle, da sam potpuno neiskusan sa tom platformom i da nemam nikakvih znanja o istome…
(inače, za Jožu: slažem se da je Apple bez Jobsa propala stvar, a to se može pročitati i u tekstu, ako ga se čita sa razumjevanjem; glede priče o tome kako je 70% tržišta servera zasnovano na derivatima Appleovog derivata FreeBSD-a: u tvom smjeru upravo leti jedno veliko gumeno pile!)