Iako živi u Norveškoj, gdje je na Sveučilištu Bergen voditelj skupine za računalnu biologiju, molekularni biolog Boris Lenhard (36) društveno je vrlo angažiran u Hrvatskoj. Profesor je na poslijediplomskom studiju iz molekularne biologije na PMF-u, ali i bespoštedni kritičar hrvatske znanstvene politike, koji se svojim zanimljivim istupima u hrvatskim medijima te na znanstvenom portalu Connect profilirao kao beskompromisan, polemičan i strastven intelektualac. Ovo je prilika da ga upoznaju i čitatelji Plana B.
Član ste međunarodnog konzorcija FANTOM, koji je posljednjih godina imao nekoliko zapaženih radova u znanstvenim časopisima Science i Nature Genetics. Čime se konkretno bavite?
- Bavim se molekularnom biologijom transkripcije (prepisivanja DNA u RNA) i genske regulacije (mehanizama koji određuju kada i gdje će koji gen biti aktivan), na razini cijelog genoma. Konzorcij FANTOM temelji se na novim genomskim tehnologijama koje se razvijaju u Japanu i pomoću kojih se proizvodi velika količina novih eksperimentalnih podataka. Konzorcij se sastoji od stručnjaka iz cijelog svijeta koji analiziraju i interpretiraju te podatke u potrazi za novim biološkim spoznajama. Također sam član dvaju europskih konzorcija koji se bave genskom regulacijom tijekom stanične diferencijacije, odnosno kalcifikacije u morskim ekosustavima.
Vaša su specijalnost bioinformatika i računalna biologija. Što je predmet istraživanja tih dviju disciplina?
- Danas su to gotovo sinonimi. Njihov predmet istraživanja su računalne metode za analizu informacije prikupljene molekularno-biološkim eksperimentima i modeliranje bioloških procesa na različitim razinama na temelju tih rezultata. Moja specijalnost je računalna genomika: eksperimentalni podaci od kojih polazimo su proizvedeni “visokoprotočnim” metodama za cijeli genom istodobno, na temelju čega naše analize imaju za cilj pronalaženje općih načela transkripcije i genske regulacije. Trenutačno se bavimo životinjskim organizmima – većinom kralješnjacima, no često otkrivamo opća načela koja vrijede i za ostale skupine životinja.
Jesu li ljudi najvećim dijelom determinirani svojim genima?
- To ovisi na što mislite pod “najvećim dijelom”. Iz perspektive zoologa ili većine molekularnih biologa, odgovor je odlučno DA. Iz perspektive kulturnog antropologa, odgovor je jednako tako odlučno NE. Ono što čovjek ima zajedničko s ostalim živim organizmima očito je genetički determinirano, kao i neka svojstva specifična za ljudsku vrstu – sposobnost akvizicije jezika, određene vrste talenata itd. S jezikom je došla i daleko povećana sposobnost prijenosa ideja nastalih u jednoj generaciji na sljedeće. Akumulirano ljudsko znanje predstavlja vrstu “vanjske genetičke informacije” koja dobrim dijelom determinira konačan ljudski “produkt”. Samo zamislite koliko bi izolirana populacija male djece koja nikad nije bila u kontaktu sa civilizacijom trebala vremena da rekonstruira tip života i mentalnog sklopa suvremenog čovjeka. Danas se smatra da bi se u takvoj populaciji jezik ponovno pojavio vrlo brzo – no za ostalo vjerojatno ne bismo bili u bitnoj prednosti nad ljudima otprije 150.000 godina.
Prije nekoliko mjeseci imali ste jako zapaženu kolumnu o IQ-u i političkoj korektnosti. Postoji li veza između inteligencije i rase?
- I “inteligencija” i “rasa” su kontroverzni pojmovi za koje postoje mnoge konkurentske definicije. IQ nije isto što i inteligencija – IQ je broj, parametar koji se može izmjeriti s razumnom reproducibilnošću kod pojedinaca. Kao takav, on pokazuje statističku varijaciju među pojedincima, kao i npr. visina. Baš kao i u slučaju visine, prosječni IQ populacije razlikuje se u različitim etničkim skupinama. Kao što sam rekao u spomenutom članku, Dalmatinci su u prosjeku viši od Zagoraca, što ne znači da nema visokih Zagoraca i niskih Dalmatinaca. Baš kao i visina, prosječni IQ populacija rastao je u zadnjih pedesetak godina, što znači da ni jedna ni druga veličina nisu određene isključivo genima (poput npr. krvne grupe).
Prijeporno je bilo koliki je udio genetske a koliki okolišne komponente. U slučaju IQ-a, politička korektnost često je bila pretpostavljena znanstvenim činjenicama. Glavna poruka moje kolumne jest da politička korektnost nije znanstveni kriterij, i ako budemo selektivni u odabiru “prihvatljivih” interpretacija istodobno odbacujući “nezgodne”, imamo veliku šansu da postavimo pogrešnu dijagnozu problema i kao rezultat propišemo pogrešnu, neučinkovitu terapiju. Kao znanstvenik ne želim podržavati pogrešne terapije koje ne daju rezultate osim kao placebo za pravovjerne. Vjerujem da je svako zdravo ljudsko biće sposobno dati svoj doprinos da načini svijet boljim mjestom za život i da svako ljudsko biće treba odgajati i obrazovati u tom smjeru. Kada govorimo o statistikama na razini populacija, treba ih uzeti za znanje u cilju informiranog pristupa društvenom razvoju promatranih segmenata populacije, te kako bi se spriječila nerealna očekivanja i predbacivanje odgovornosti kad se ta očekivanja ne ispune.
Kako gledate na mogućnost genetskog popravljanja čovjeka dok je još u embriju?
- Nisam siguran na što točno mislite pod “popravljanjem”. Ako mislite na intervencije u smislu sprječavanja teških genetskih bolesti, ne sumnjam da će to u nekoj točci u budućnosti postati moguće. Međutim, ekonomičnija alternativa u slučaju rizika vjerojatno će biti situacija u kojoj će potencijalni roditelji znati da su nositelji jedne “zdrave” i jedne “rizične” varijante gena i onda in vitro odabrati spolne stanice ili zametak koji je od njih naslijedio drugu (“zdravu”) varijantu. Naravno, očekujem i bioetički rat oko detalja provedbe.
Raspolažemo li već sada tehnikama za stvaranje superčovjeka?
- Ne. Kako god definirali “superčovjeka”.
Craig Venter sada je na korak do stvaranja umjetnih mikroorganizama. Je li to korak naprijed za čovječanstvo ili “suluda arogancija”?
- Kao uvod u odgovor na ovo pitanje želio bih čitatelje upoznati s jednom povijesnom epizodom koju je opisao filozof Bertrand Russell u eseju primjerenog naslova An Outline of Intellectual Rubbish. Prijevod je moj:
Nakon što je Benjamin Franklin izumio gromobran, svećenstvo je, i u Engleskoj i u Americi, uz svesrdnu podršku Georgea III. osudilo izum kao bogohulni pokušaj nadvladavanja Božje volje. Jer kao što svi pravovjerni znaju, munje šalje Bog da kazni one koji mu nisu odani ili su počinili neki drugi ozbiljan grijeh – munja nikad ne udara krijeposne. Stoga, ako Bog želi munjom udariti po nekom, Benjamin Franklin ne bi smio osujećivati njegovu namjeru; zaista, čineći takvo što on pomaže zlotvorima da se izvuku. No ako je vjerovati dr. Priceu, tada jednom od vodećih bostonskih crkvenih autoriteta, Bog je bio dorastao tom izazovu. Budući da su “željezni šiljci koje je izumio domišljati dr. Franklin” poništili učinkovitost munja, Massachusetts je zahvatila serija potresa, koje je dr. Price protumačio kao Božji gnjev spram “željeznih šiljaka”.
Iz današnje perspektive dr. Price je, naravno, smiješan. Međutim, Franklinovim suvremenicima nije bio – i Franklin i ostali znanstvenici njegova doba trošili su nezanemariv dio vremena i energije na borbu s takvim “argumentima”. Vjerujem da će za 200 godina (i puno prije) oni koji proglašavaju GMO ili Venterove projekte “suludom arogancijom” izgledati jednako smiješno kao dr. Price danas. Međutim, danas još nisu smiješni, i znanstvenici moraju gubiti vrijeme i energiju na borbu protiv napada koji se temelje na nerazumijevanju funkcioniranja prirode i tehnologije o kojoj se radi. Nemam iluzija da ćemo se ikad riješiti takvih prigovora – za 200 godina stasat će nova generacija dušebrižnika koji će novim spektrom “argumenata” iracionalno plašiti puk rezultatima i namjerama tadašnjih znanstvenika i inovatora.
Diplomirali ste biologiju na PMF-u, zatim ste radili na Institutu Ruđer Bošković i nakon doktorata otišli na Institut Karolinska u Stockholmu. Zašto ste otišli i biste li se jednog dana vratili?
- Prvotno sam otišao na postdoktorsko usavršavanje. To je standardna praksa u prirodnim znanostima, a trebala bi biti i drugdje – za nekoga tko je odabrao karijeru u znanosti kontraproduktivno je provesti cijelu karijeru na jednom mjestu. U tom mi je trenutku povratak nakon postdoktorskog razdoblja bila jedna od otvorenih opcija. Međutim, nakon dvije godine ponudili su mi da ostanem tamo kao samostalni istraživač, što je za moju karijeru bila bitno atraktivnija opcija od povratka u Hrvatsku.
Zašto ste se preselili u Bergen? Norveška nema razvijenu znanost, ali posljednjih godina mnogo ulazi u znanstvena istraživanja?
- Norveška znanost iz povijesnih razloga bitno zaostaje za švedskom, međutim materijalni uvjeti za nekoga poput mene, tko je bio tek na početku karijere, bili su neusporedivo atraktivniji. Tu ne mislim na plaću nego na sredstva i slobodu u odabiru smjera istraživanja. U Švedskoj sam imao sredstva za sebe i jednog doktoranda. U Norveškoj sam odmah na početku dobio sredstva za grupu od pet ljudi, koja je do danas narasla na devet. To su bolji uvjeti nego oni koje ima većina mojih kolega u Švedskoj. Istina, budući da institucija nije toliko prestižna kao Karolinska, teže je privući kvalitetne suradnike, iako zahvaljujući rezultatima koje ostvarujemo i to postaje sve lakše.
Kako biste usporedili rad na Institutu Ruđer Bošković s onim u Institutu Karolinska i Sveučilistu Bergen?
- Ja sam bio zaposlenik Kemijskog odsjeka PMF-a, no laboratorij u kojem sam radio tada je bio lociran na Ruđeru. O svojim godinama ondje moram reći da je znanstvena mikrookolina bila daleko bliža svjetskoj nego na većini ostatka IRB-a, o ostatku Hrvatske da ne govorim. Pored laboratorija moje mentorice, prof. Weygand-Đurašević, u istom hodniku bili su laboratoriji pokojne dr. Vere Gamulin i dr. Đurđice Ugarković. Sve su to bile znanstvenice sa svjetskim iskustvom, koje su pokušavale raditi na svjetski način, koliko god je to bilo moguće. Problem nikada nije bio u njima, nego – manjim dijelom – u dostupnim sredstvima, a većim dijelom u infrastrukturnoj i administrativnoj podršci.
Stvari koje su u zemljama razvijene znanosti relativno brze i jednostavne – poput narudžbe kemikalija, kupnje i popravka instrumenata, pristupa postojećim instrumentima u Hrvatskoj, pa tako i na IRB-u, beskrajno su spore, komplicirane i neučinkovite. Narudžbe koje u Njemačkoj ili Švedskoj uključuju ispunjavanje jednog obrasca i isporuku u roku 24-48 sati, u Hrvatskoj uključuju kafkijanski labirint papirologije i znaju trajati mjesecima. U takvim uvjetima ne samo da postojeći znanstvenici ne mogu biti produktivni, nego je to iluzorno očekivati i od toliko slavljenih povratnika Ministarstva znanosti. A takve probleme, čini se, nitko ne rješava.
Što je kod nas dobro, a što loše?
- Osim činjenice da je to moja domovina, jedina je istinska prednost Hrvatske to što su – barem u mojoj matičnoj struci – najbolji dodiplomski studenti još uvijek bolji nego u Švedskoj ili Norveškoj. Kažem “još uvijek” – jer uz sadašnji cirkus oko provedbe bolonjskog procesa nisam uvjeren da će još dugo tako ostati. Ne vidim nijedan aspekt samog istraživanja za koji je Hrvatska pogodnije mjesto za mene i spomenute najbolje studente nego zemlje razvijene znanosti.
Zašto je Hrvatska zemlja s najvišom stopom odljeva mozgova u Europi?
- Kada me neki stariji kolege nakon žustre rasprave o njihovom radu i učinku iritirano upitaju: “Pa zašto se vi ne vratite ako mislite da znate bolje od nas kako treba?”, moj odgovor je u pravilu – “Zato što ne želim da mi ljudi poput vas budu šefovi.” Hrvatska je mala zemlja s vrlo malo mjesta na kojima se intelektualni potencijal “mozgova” optimalno koristi. “Mozgovima” treba dati odgovarajuću dozu povjerenja, izazova i odgovornosti te ih adekvatno (ne nužno raskošno niti isključivo materijalno) kompenzirati za postignute rezultate. Na hrvatskim sveučilištima i institutima malen postotak mlađih znanstvenika postaje samostalnim istraživačima i voditeljima projekata prije četrdesete, dok je postotak onih koji to uspiju prije 35. godine života praktički zanemariv. U toj dobi većina najboljih mladih ljudi u svijetu već postiže vrhunske samostalne rezultate.
Problem je naročito ozbiljan u državnim institucijama, koje se sporo i nerado mijenjaju jer ne rade za novac, a u Hrvatskoj često ni za bilo kakve druge mjerljive rezultate. Kada pitate starije kolege u postojećem hrvatskom akademskom establišmentu zašto je to tako i predložite da bi se to trebalo promijeniti, u pravilu dobivate odgovor tipa – “što bi ti, meni je bilo još puno gore nego tebi”. Takav odnos ne zaslužuje ostanak najboljih – jer njima se nudi mogućnost da im bude bitno bolje u inozemstvu. Uz napredak u tehnologiji komuniciranja, osjećaj da ste stranac u stranoj zemlji sve više iščezava, a s njime i jedan od glavnih motiva za povratak ili ostanak. I pored toga, ti “odljeveni mozgovi” nisu nepovratno izgubljeni za Hrvatsku, nego predstavljaju spremnik ljudskog potencijala koji se u bilo kojem trenutku može na adekvatan način mobilizirati u korist Hrvatske.
Dr. Boris Lenhard rođen je u Sisku 1971. godine. Diplomirao je i doktorirao molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu. Nakon doktorata počeo se baviti računalnom biologijom na Institutu Karolinska u Stockholmu, gdje je 2002. postao voditelj znanstvene grupe. Prije tri godine preselio se u Centar za računalne znanosti pri Sveučilištu u Bergenu, gdje je voditelj skupine za računalnu biologiju. Dosad je objavio više od 40 znanstvenih radova u vodećim znanstvenim časopisima, uključujući Science (u kome je 2005. godine imao dva rada istodobno) i Nature Genetics.
(Tanja Rudež, Plan B 9)
