U Zagrebu smo razgovarale sa Stefanom Sagmeisterom, grafičkim dizajnerom austrijskog podrijetla. Završavajući svaku rečenicu s njemačkim “ja!” ili “r… ja!” Stefan nam je strpljivo odgovarao na neumjesno veliku količinu pitanja koju smo mu pripremile. Studirao je u Beču, zatim u New Yorku, radio je za marketinšku agenciju Leo Burnett u Hong Kongu, za M&Co. Tibora Kalmana u New Yorku, te je nakon toga 1993. godine otvorio vlastiti studio Sagmeister Inc, “r… ja!”.
Od tada pa do danas uspjelo mu je nagovoriti bečko kazalište Ronacher da izradi 35 unikatnih plakata, među kojima je bio i plakat s pravom zlatnom ribicom u akvariju, koja je uspjela preživjeti čitavu kampanju, oblijepiti čitav Lower East Side plakatima koji su pomogli njegovom prijatelju Reiniju da nađe curu, čestitati mami u Austriji 70. rođendan preko nacionalne televizije noseći majicu s natpisom “Liebe Mama! Alles Gute zum Siebzigsten Geburtstag”, realizirati plakat sa četiri gole guzice za konzervativni hongkonški AAAA (Advertising Agency Association Accredited), napraviti tipografiju od kokošjih nožica za AIGU, predložiti da na novčiću od 25 centi bude slika Donalda Trumpa ili hot dog, napraviti nebrojno mnogo golišavih plakata sa svojim likom, za koje uvijek spremno kaže/laže da nije koristio Photoshop, nagovoriti jednog zaposlenika da mu 8 sati urezuje skalpelom na tijelo natpis za plakat koji je najavljivao njegovo predavanje na akademiji Cranbrook, napuniti 2.500 punih šalica kave za Adobe Design Award plakat, udebljati se 11 kilograma u 7 dana za plakat koji je najavljivao izložbe u Tokyju i Osaki, fotografirati Lou Reeda dok masturbira i onda te fotografije iskoristiti za omot njegovog albuma Ecstasy, nagovoriti Micka Jaggera da mu izradi dizajn za album Bridges to Babylon, sakriti golišavu fotografiju dugogodišnje cure Anni Kuan u korice svoje monografije “Made you look”, 2000. zatvoriti studio na godinu dana i posvetiti se eksperimentima u dizajnu, te se nakon toga vratiti poslu intenzivnije nego prije.
Moji heroji
Sagmeister tvrdi da je u životu naučio 20-ak stvari, iako mi ozbiljno mislimo da je naučio i više, koje je uobličio u maksime i objavio na mjestima koja su inače rezervirana za oglase: na jumbo-plakatima, projekcijama, light-boxovima, u časopisima, godišnjim izvješćima.
Radio si s Tiborom Kalmanom, kojega nazivaš svojim herojem. Reci kako je rad s njim utjecao na tebe i što si naučio od njega u kreativnom i poslovnom smislu?
Kada sam otvorio svoj studio i tražio savjet, Tibor mi je rekao: “Najteža stvar je prokljuviti kako održati studio malim. Ako možeš to naučiti, sve ostalo je lako”. Poslušao sam ga – i to je bila fantastična odluka. Radio sam u jako velikim studijima, kao što je Leo Burnett (u Hong Kongu), no samo u rijetkim prilikama, kada je autorski tim bio sastavljen od dvoje ili troje ljudi, uspjelo im je napraviti dobar posao. Iz mog osobnog iskustva, šansa da mali dizajnerski studio napravi bolji posao sa stajališta kvalitete mnogo je veća nego da to učini golemi studio. Tako da mi je još uvijek zagonetka zašto se klijenti odlučuju raditi s velikim studijima.
Što se tiče kreativnog utjecaja, rekao bih da smo Tibor i ja više slično razmišljali nego što je on utjecao na mene, no sa strateške strane pomogao mi je neizmjerno; navest ću primjer kada sam odlazio u Hong Kong, a Tibor mi je rekao, znajući da ću zaraditi puno novca: “Nemoj ići tamo i potrošiti sve proklete novce koje zaradiš jer ćeš ostati marketinška kurva do kraja života”. I to se ispostavilo tako nevjerojatno istinitim. Svi moji kolege koji su odmah počeli kupovati skupe aute i otmjene stanove – još uvijek rade u agencijama; i dok su neki zadovoljni s tim, rekao bih da su oni koji su bili ambiciozni i željeli raditi kvalitetno – prilično frustrirani.
U svojoj knjizi napisao si da umjesto da odustaneš od grafičkog dizajna – želiš ga pokušati iznova osmisliti za sebe. Jesi li ikada ozbiljno razmišljao o odustajanju od dizajna i zašto?
Na početku godine u kojoj nisam radio s klijentima, prvih mjesec-dva intenzivno sam razmišljao o tome kako želim postati redatelj. To mi se činilo izuzetno interesantnim jer obožavam filmove. Postoji izreka koja kaže da je dugometražni igrani film katedrala dvadesetog stoljeća – i u tome sigurno ima istine. Gotovo sam osam tjedana planirao kako ću to učiniti, sastavio financijski plan, i izračunao da bi mi trebalo barem deset godina da mogu naučiti filmski jezik do te mjere kojom bi bio zadovoljan. Tada sam zaključio da bih se trebao vratiti jeziku grafičkog dizajna koji poznajem i pokušati ga ponovno osmisliti za sebe.
Koji su tvoji najdraži filmovi i jesu li neki od njih utjecali na tvoj rad?
Rekao bih da je Martin Scorcese izuzetno utjecao na moj rad preko intervjua koji sam pročitao. Studirao sam u Austriji i radio kazališne plakate za avangardno kazalište (Schauspielhaus Teatar) u kojem su režiseri bazirali sve na inovaciji, radu koji je kreativan. Moji prijatelji iz Beča nisu režirali zbog publike, nego da impresioniraju druge režisere – u biti samo su težili za tim da ih prijatelji potapšaju po leđima i kažu: “Oho, to si stvarno super napravio!”, a zaboravili su temeljnu svrhu kazališta, a to je publika.
Čim sam došao u New York pročitao sam veliki intervju s Scorceseom u New York Timesu, koji je govorio upravo suprotno – svaka odluka, ali baš svaka koju je donio radeći na filmu – bila je tu zbog publike; i nikada se nije postavilo pitanje je li upotrijebljeno nešto što nije potpuna inovacija – ako je to bilo potrebno da bi publika razumjela o čemu se radi. Od tada moj studio uzima svoju publiku jako ozbiljno, i izuzetno nam je važno da ono što dizajniramo zaista prenosi poruku publici.
Ako bih trebao izdvojiti jedan film koji mi je najdraži, to bi vjerojatno bila “Magnolija”. S jedne strane – jer me potpuno oduševila, a sa druge jer je potpomogla mojoj odluci da se držim grafičkog dizajna – jer ju je tada 28-godišnji redatelj napravio s takvom nevjerojatnom vještinom i umijećem da je to bilo gotovo frustrirajuće.
Umjetnost protiv dizajna
U tvojim radovima može se primijetiti koncepcijski pristup, vizualne forme i utjecaji koji su inače karakteristični za umjetnički izričaj. Možeš li mi reći kakvo je tvoje stajalište prema vječnoj raspravi “umjetnost versus dizajn”?
Kao konzument i promatrač suvremene umjetnosti i dizajna nikad si ne postavljam pitanje je li nešto umjetnost ili dizajn, nego je li dobro ili loše, je li me to djelo na neki način uspjelo dirnuti, emocionalno utjecati na mene. U proteklih tridesetak godina mnogo je umjetnika koji su se približili mediju dizajna, ali i dizajnera koji su prešli u područje suvremene umjetnosti. Moja najdraža definicija razlike između toga dvoga jest rečenica Donalda Judda, koji kaže da dizajn mora funkcionirati, a umjetnost ne mora, svodeći to na razliku u funkcionalnosti.
Reci nam nešto više o svom novom projektu: kako si odlučio javno objaviti svoje osobne rečenice iz dnevnika i koji je bio razlog za smještanje svake izjave u određeni kontekst?
“Things I Have Learned…” odlučio sam prikazati na otvorenom, na billboardima i u časopisima, jer kao dizajner radim za široku publiku i mnogo sam zadovoljniji kada se stvari zbivaju među ljudima, a ne u muzejima, koji većinom ne predstavljaju dio života ljudi. Rečenice koje sam zapisao u dnevniku odabrao sam prema kontekstu, na primjer za modnu brošuru odabrao sam rečenicu: “Material luxuries are best enjoyed in small doses”, jer je to maksima koju moda gotovo nikada ne koristi i u opoziciji je s njihovim stavom. Rečenicu “Thinking life will be better in the future is stupid. I have to live now” iskoristio sam za plakate za School of Visual Art, čija je kampanja do tada bila potpuno suprotna i isticala: Studirajte umjetnost i vaš će život biti bolji – premisu koju sam smatrao dosta upitnom.
Jedna od tvojih poznatih izjava je “Having guts always worked for me”. Možeš li nam reći tri stvari koje si učinio u životu – a za koje je trebalo imati najviše hrabrosti?
Godina dana bez klijenata na vrhu karijere, što mi se isprva činilo kao vrlo neprofesionalna odluka, ali se na kraju ispostavilo kao izvrsna… I da, mislim da mi je za svaku djevojku koju sam pozvao van trebalo hrabrosti. Ja nisam tip muškarca koji lako priđe djevojci i počne pričati. Nije da je svaki put upalilo, ali čak i kad nije – uvijek mi je bilo drago da sam pokušao, nikad nisam požalio. A treća… vrlo sitne stvari koje mi se događaju svakodnevno, stvari koje odgađam, ali kada ih počnem propitivati – jednostavno se riješe.
U zadnjih nekoliko desetljeća stvaranje vizualnog zagađenja izuzetno je uznapredovalo. Što misliš, kako socijalno angažirani dizajner treba djelovati po tom pitanju?
Čudno je što se vizualno zagađenje toliko malo spominje u diskusiji o općem zagađenju. Dizajneri koji kreiraju stvari koje zagađuju – ambalažu koja nije potrebna ili služi samo da bi se proizvod bolje prodao, puneći vizualni krajolik nepotrebnim oglasima – rade loš posao, zasigurno. Marco Serpa, kralj oglašavanja u São Paulu, gradu koji je 2006. zabranio billboarde, rekao mi je nedavno da smatra da je ta odluka iznimno pozitivno utjecala na grad, čineći ga ljepšim – pa ako to kaže on koji je mnogo zarađivao na kreiranju billboarda, onda to puno govori.
Za kraj nam reci je li istina da se seliš na Bali?
Zadnju godinu bez klijenata proveo sam u New Yorku te sam odlučio to ponavljati svakih sedam godina. Budući da želim da ovaj put sve bude potpuno drukčije, odlučio sam otići na Bali, koji je potpuni antipod New Yorku.
(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 10)
[...] Ovdje se možete podsjetiti kako je izgledao prošlogodišnji intervju, a dvadeset i dvije stvari za koje Stefan tvrdi da je do sada naučio su: [...]