Tarot-majstorica, koja je željela ostati anonimna, tvrdi da su karte pokazale da će Gotovčevi još dugo ostati zajedno. 24 sata
“Spacey me napao i okrao”, naslovnica Jutarnjeg, 29. kolovoza
“Bez uha” (zec bez uha na slici), naslovnica 24 sata, 17. kolovoza
“Ja, bolan, raja traže veselo.
Ko će slušat tuđu muku?” Ibro Dirka, Zabranjeno pušenje
Ako je suditi po danim naslovima i citatima, budućnost dnevnih novina (i televizije) u Hrvatskoj bit će zabavna! Možda nikada nećemo imati Woodwarda, Bernsteina ni Keitha Olbermanna (zasigurno nećemo imati ni Jona Stewarta ni Stephena Colberta), ali barem ćemo se nasmijati kad u lokalnom kafiću prelistamo novine. Tu (pokazujemo na vrat) nas režite ako se uskoro ne pojavi domaća inačica Weekly World News novina: Elvis viđen u Lici, NLO nad Poljudom, Ron Brown sletio u Dubrovnik… – o, pa ovo potonje se već dogodilo, a Weekly World News leži u svim dnevnim novinama, pa nema potrebe za još jednima.
Još su stari Grci shvatili da si sretniji ako manje znaš, pa je valjda za opću sreću nacije takav zaokret prema poglupljivanju sadržaja dobar: ovom ozbiljnom ionako više nitko ne vjeruje. Čemu ga onda forsirati?
Imaju li domaće novine plan b za budućnost – teško je reći. Sigurno je ipak da nitko ne zna što donosi sutra; možda čak i novine po mjeri zahtjevnijih čitatelja, koji mogu preživjeti i nekoliko dana (!) bez informacija o domaćem polu-celebrity-svijetu.
Promjene!
Nema sumnje, u prošlih dvadesetak godina hrvatski mediji drastično su se promijenili. Nove tehnologije, nova izdanja, novi mediji, novi vlasnici, nove zvijezde, nova publika. Ali ipak, neke stvari ostale su iste: stare navike, stare manipulacije, stara podložnost.
Neki plaču za vremenima kada glavne vijesti nisu bili obiteljsko klanje u Zagorju ili Simona Gotovac, nego nesvrstani i stabilizacija. Tada su se mediji pravili da su ozbiljni, publika se pravila ozbiljna, a današnji mediji jedino traže da ih se – uzima ozbiljno. Tada prevelikog izbora nije bilo, a gotovo da ga – unatoč krcatim kioscima, zagušenim TV-ekranima i neobuhvatljivim internetom – nema ni danas. Trebamo li žaliti za prošlim vremenima ili možda žaliti zbog ovih? Trebamo li biti sretni zbog napretka ili zapomagati što svaki napredak nije prosperitet?
Prisjetimo se prijelomnih trenutaka hrvatskog novinarstva. Možda iz njih nešto naučimo – i iz onih dobrih i iz onih loših.
* mediji/događaji/fenomeni označeni s down nisu pomogli domaćoj novinarskoj sceni niti joj služe na čast, oni s up jesu i volimo ih, a oni označeni s up/down su donijeli i dorbih i loših stvari
Tabloidizacija down
Kažu da je od Globusa i Slobodnog tjednika sve krenulo. Uglavnom po zlu. Još od čuvene naslovnice tabloidnog Globusa s naslovom “Tenkovi JNA kreću na Zagreb” krenulo je laganje, podvaljivanje, huškanje. Slobodni tjednik nagazio je gas do daske: kontakti s tajnim službama i političkim frakcijama, kopanje po smeću, odrađivanje poslova. Marinko Božić bio je medijski tajkun dok za Ninu Pavića u Globusu nitko još nije ni čuo. Od Božića su mnogi učili dok je po hrvatskoj medijskoj ravnici sijao novinarske uzdanice. Njegovih metoda rado se svi odriču, ali potajno ih se još uvijek pridržavaju. U ona ratna vremena, kad su prljavi igrali prljavo, Slobodni tjednik postavljao je standarde: popisivanje Srba po hrvatskim gradovima, plasiranje obavještajnih laži, huškanje i uzbunjivanje, otvoreno laganje, pa čak i ono o pogubljenjima u Glavaševu Osijeku. Pod Božićevim skutima stasala su mnoga novinarska imena, od kojih su neka obilježila novinarstvo u idućih dvadeset godina.
Jutarnji list up
Kažu da je Jutarnji list promijenio hrvatsko novinarstvo. Možda je to istina. Ako ništa drugo, razdrmao ga je. Pod ravnanjem Tomislava Wrussa postavio je standarde koje su svi slijedili: novi pogled na događaje, novu prezentaciju, novi raspored rubrika, nove sadržaje, novu žestinu. I danas, kao i prije deset godina, Jutarnji diktira tempo, premda nikad nije prešao nakladu Večernjeg lista. Hrvatsko novinarstvo prije i nakon Jutarnjeg lista moglo bi se otprilike usporediti s hrvatskim medijima prije i nakon Globusa i ST-a.
Week report up
Zinka Bardić, Silvija Šeparović i Nataša Magdalenić Bez Crtice Bantić, u najcrnjem su tuđmanizmu proizvodile vjerojatno najutjecajniji politički show u cjelokupnoj hrvatskoj krugovalnoj historiji. Na trenutke psihodeličan, na trenutke urnebesno smiješan, ali uvijek neustrašivo hrabar, Week Report je svake subote razotkrivao pozadinu naše zbilje, a njihovi džinglovi (“We shall never surrender”, kaže Churchill, na što se nadovezuje Tuđman sa: “I budite sigurni da ćemo u tome uspjeti!”) – antologija su domaćeg humora. Nakon što su Zinka, Silva i Nataša otišle svaka na svoju stranu, Week Report se nepovratno ugasio i preselio u zabran nostalgije. Neka mu je vječna slava i hvala!
Vlast protiv medija down
One novinare koje nije uspjela kupiti, Tuđmanova vlast pokušala je zastrašiti, uništiti, onesposobiti. Druga polovica devedesetih obilježena je tisućama sudskih tužbi protiv novinara, otvarane su stotine policijskih i obavještajnih dosjea, redakcije su prisluškivane, novinari praćeni. Vlada je tužila Davora Butkovića, regrutiran je Viktor Ivančić, Feral je dobio porez na šund. Srećom za mnoge, naročito nezavisne medije, bilo je to zlatno doba inozemnih donacija, na kojima su opet mnogi izgradili privatna carstva. Uglavnom, bilo je to zlatno doba za novinare: Tuđman je bio nepresušno vrelo inspiracije, strane donacije slijevale su se potocima, gomilali su se heroji i mučenici, publika je nalazila zadovoljštinu i ispušni ventil u buntovnim tiskovinama. Eto, možda zvuči paradoksalno, ali u to mračno medijsko doba dobro su živjeli i tlačitelji i tlačeni. Svatko je znao svoju poziciju, publika se mogla orijentirati, svatko se napajao iz svog financijskog izvora. Politički klanovi imali su svoje medije preko kojih su ratovali, i svoje novinare koji su odrađivali poslove. Bila je to sjajna – što bi se reklo – sinergija.
Knjige uz novine up/down
Pomalo paradoksalno, u zemlji očaranoj mentalnim ništavilom, Nino Pavić, rodonačelnik tabloidnog žanra, odjednom je odlučio naciji prodati – pamet. Pokrenuo je akciju “knjige uz novine” i tako izazvao gotovo shizofrenu reakciju: narod je u isto vrijeme gutao reality showove i gomilao knjige na metre, od Dostojevskog do Faulknera. Odjednom su svi morali imati krcate police knjigama, od kojih možda nijednu nisu pročitali, ali napokon smo dočekali da i u ovoj zemlji knjiga postane stav prestiža. Knjige su kasnije prerasle u DVD-ove, kiosci u multimedijske robne kuće, ali pamet nas nije dugo držala. Jer, došla su 24 sata.
24 sata up/down
Nije li, zapravo, nevjerojatno da je društvo koje se otimalo za lektiru na kioscima – tako svesrdno prihvatilo novinice čiji tekstualni opseg stane u četiri SMS-a? Nije, naravno. Kao i prije devedesetih, mi smo se jednostavno željeli malo praviti pametni. Kao što nismo kupovali knjige da ih čitamo, nego da ih imamo, tako ni novine nismo kupovali zbog čitanja, nego – gledanja. Sve je, zapravo, trebalo sličiti na televiziju: isprazno, površno, vizualno atraktivno, brzo, kratko i jeftino. 24 sata prepolovile su cijenu i sadržaj i udvostručile nakladu u odnosu na konkurenciju. 24 sata možda su zabile zadnji čavao u novinarski lijes koji je prije deset godina iskrojio Jutarnji list; ali ako ništa drugo, barem se nisu sramile toga što jesu. Niti su se prodavale kao nešto što nisu.














































































































“Vlast protiv medija”
Zbog sramotnog teksta koji se nalazi od ovim naslovom, već jedno vrijeme razmišljam da ne produžim svoju pretplatu, jer kad vidim kakve izuzetno “lijevoliberalne” osobe rade ovaj magazin, odmah izgubim volju da podržim magazin koji mi je do sada bio uglavnom jako zanimljiv.
P.S. A rekli ste još davno da nema politike…
P.P.S. Ako netko namjerava komentirati moj komentar, neka odmah odustane jer u polemiku ne ulazim.
jel vam tko rekao da ovako dugi tekstovi na webu ostaju u 90% slučajeva nepročitani?? pa tko će pobogu čitati ovih 5-6 stranica brljotina od kojih želudac boli
aj se vi držite iphonea i sličnih fancy stvarčica okanite se politike, gospodarstva i općenito stručnih članaka. Eventualno napišite nešto o dizajnu i modi a ostale teme prepustite velikim dečkima. vi živite u snovima kako imate super dizajn i fora tekstove, jer sve ovo od obame do ovih medija… ma zaboli me neka stvar i za obamu i njegove stožere i što je za vas up i down. mislim uzimate si previše za pravo određivati standarde. ipak niste tolike zvjerke (hvala bogu)
ja sam već odustao od kupovanja. sad se samo dolazim ovdje čuditi čudu kako još izlaze.
internet je velik, kiosci malo manji ali s dovoljno sadržaja za svakoga, ako vam se ne sviđa što pišemo i kako razmišljamo, nemojte kupovati, jasno je da ne možemo svi misliti isto.
ne da neću kupovati već ću i prijateljima reći da učine isto. Ova arogancija me fakat pila po mozgu. pogotovo nadmenog borje koji si umišlja malo previše. Dečec shvati da si obični nitko i ništa kako na kulturnoj i umjetničkoj tako i na dizajn i novinarskoj sceni.
samo ti reci svima, nek cijeli razred zna…
Mirko, nisu oni izvorno pisali taj tekst za web nego su ga izvadili iz magazina da naprave članak pa nema mjesta srdžbi. Magazin je inače prilično poseban na našem tržištu jer ne obrađuje crne i depresivne teme. A što se tiče Borje, svaka je suvišna. On je samo još jedan u nizu “istraživača novinara” koji istraživanja vrše iz – svoje sobe. Svoju jezičnu nekulturu i elementarno nepoštivanje hrvatskog jezika dokazao je u svojem opisu na blogu; “bile tada kao i sada, superpersonal pages” ili “za sav content”… Preporučam mu kao početnicu knjigu “Hrvatski u zagradama” od Nives Opačić.
ovaj je tekst nekog taknuo na osobnoj razini, bit će ;)
ne, već se ti uvlačiš šefu u dupe… biće da je to ;-)
uf, uf, pronicljivo nema što.
Ne razumijem ove osobne napade u kometarima, al’ meni je tekst zabavan i dobar. Tko god bio Borja…