Charlie Kaufman je scenaristička zvijezda koja jede redatelje svojih filmova. Potpuno je nebitno što govorimo o autorima poput Spikea Jonzea ili Michela Gondryja; bitan je okus priče koji je svojstven Kaufmanu, a ostaje u sjećanju nakon odgledanog filma koji automatski proglasimo “kaufmanovskim”. Nakon scenarističkih uspjeha prirodno je došlo vrijeme da Charlie zarola samo svoj film – od početka do kraja! Synecdoche, New York prvotno je bio pisan za Jonzea, koji je pak radio na scenariju za svoj vlastiti film Where the Wild Things Are, no kada je došlo vrijeme da Synecdoche krene sa snimanjem, zahuktala se pretprodukcija na njegovom filmu, pa je odustao. Kaufman ga je tako i htio i morao preuzeti. Ili, kako je to u kasnijem razgovoru priznao: “Lijepo je imati kontrolu nad likovima koje si sam kreirao.”
Što je to gospodin zakuhao i kako, omirisali smo nema tomu dugo, na sarajevskom festivalu. Osim teških filmskih vrpci, na feštu je doputovao i sam kuhar, glavom i bradom. I nije imao ništa protiv podeblje priče sa svim znatiželjnicima, štovateljima njegovog djela i slučajnim prolaznicima. Naime, festival ima divan običaj posjesti autore nasred gradskog trga, priključiti mikrofon, ubaciti ga u ekipu i potruditi se da gostu grlo ne ostane suho…
Prije samoga razgovora red je nanizati pokoju o samome filmu. Upozorenje: svaka sličnost sa stvarnim osobama – namjerna je. I da, radi se o jednom od slojevitijih i kompliciranijih Kaufmanovih “umošestvija”.
Replika likova
U gradiću Schenectadyju, u državi New York, životari nezadovoljan umjetnički bračni par. Ona je Adele (Catherine Keener), slikarica minijatura, koja vrlo brzo i bez osvrtanja bježi iz ustajalog obiteljskog gnijezda u Berlin graditi karijeru i ugađati si raskalašenim životom. On je Caden Cotard (Philip Seymour Hoffman), kazališni redatelj čiji život u ovom trenutku ne vrijedi ni pol’ pišljiva boba. Nesposoban zaboraviti suprugu koja se provodi po Europi, propada mu veza sa seksi kazališnom biljeterkom Hazel (Samantha Morton). Ne mogavši prestati misliti na Hazel, propada mu brak s Claire (Michelle Williams), mladom glumicom očaranom njegovim nikad realiziranim umjetničkim genijem.
Tjeskobnoj atmosferi propasti pridonosi i misteriozna bolest koja ga je zahvatila – polagano otkazivanje jedne po jedne fizičke funkcije. U želji da svijetu konačno podari samo svoj masterpiece. Caden u napuštenom hangaru gradi repliku New Yorka, prikuplja glumačku ekipu i započinje s radom na predstavi. Svi likovi na “pozornici” replika su likova iz stvarnoga života. Četrdeset godina kasnije – predstava još nije završena, a granice između stvarnog i fiktivnog sve su bljeđe i neuhvatljivije…
Dio mene
- “Film je osoban, naravno. Kada pišem, nastojim biti što iskreniji s pričom, smatram to svojom obavezom. Dio je mene u liku kojega glumi Cage u Adaptaciji, kao što je dio mene u Hoffmanovom liku u ovom filmu. Film se možda čini utoliko osobniji što sam ga sâm i režirao, moj je od početka do kraja. Htio sam progovoriti o svemu pomalo: o propuštenim životnim prilikama, o žaljenju, egoizmu, ljubomori, usamljenosti, lošem seksu, ljubavi, smrti”, objasnio je Kaufman i nehotice me prisjetio najglasnijih kritika koje su mu zamjerale pustu želju da u jednom jedinom filmu progovori o svemu što ga je ikad mučilo.
Pored glavne glumačke četvorke, Hoffman-Morton-Williams-Keener, Kaufman je dalje nanizao Emily Watson, Dianne Wiest, Jennifer Jason Leigh i Hope Davis. Rijetka je ovo prilika gotovo sveženske glumačke postave. Užitak ih je gledati.
Kako ste se pripremili za redateljsku dužnost? Kako ste sastavili ovakav fantastičan ansambl, koji je zasigurno tražio vašu punu pozornost?
- “Hvala na komplimentu, radi se o meni omiljenim glumcima, ali i ljudima. Prije ‘Synecdoche, New York’ radio sam samo s Catherine Keener na filmu i s Tomom Noonanom i Jennifer Jason Leigh u kazalištu. Sve ostale imao sam priliku tada upoznati. Imao sam određenog kazališnog iskustva, prije koju godinu sam režirao dvije predstave. Mislim da mi je to iskustvo dalo određeno samopouzdanje u ophođenju s glumcima. Također, kada se snimala Adaptacija, Meryl Streep inzistirala je da se upoznamo te je prihvaćala i moje i Spikeove upute. Kasnije sam radio s Meryl i u kazalištu, igrala je u jednoj mojoj predstavi.”
Pamtite li svoju prvu predstavu?
- “Išao sam u treći razred, predstavu koja me je tada zaokupljala nazvao sam The Turkey Deuce. Radilo se o jajetu koje je koka ostavila sámo u kokošinjcu na milost i nemilost okolnim puranima. Bilo je takvih minijatura i previše. Na račun njih sam kao dijete privlačio pažnju. Bio sam strašno sramežljiv, pa bi me obradovao smijeh, pljesak, odobravanje. Strašno sam htio glumiti u mjuziklu, i jesam, ali kako nemam baš neki glas, dobivao sam male, nepjevne uloge. Glumio sam i Snoopyja u srednjoj školi, ha-ha… Igrali smo mi i ozbiljniji komad, Play It Again, Sam; moja je bila uloga koju je na filmu imao Woody Allen. Woody (scenarist i glavna uloga, op.a.) je u tom filmu bio moj heroj, razmišljao sam uvijek da smo na neki način slični, pomalo neurotični, niski i ne baš zgodni. Davao mi je na neki način samopouzdanje, ali kada sam ga upoznao – priznao mi je da nije nimalo nalik liku koji je napisao i odglumio. Mom razočaranju nije bilo kraja.”
Charlie Kaufman, koliko god to izgledom ne odaje, jest pedesetogodišnjak, visok jedva 160 centimetara, vrlo sramežljiv, ali vrlo razgovorljiv kada se malčice opusti. Priča brzo i pomalo zamuckuje. Način i količina zamuckivanja zaista podsjeća na Woodyja Allena.
