Milton Glaser je rekao: Computers are to design as microvawes to cooking. Kakav je tvoj stav o instant-dizajniranju i koliko je tvoj pristup drugačiji od toga?
Jako bitna stavka mog rada je tehnologija, ali ne na način da je tehnologija svrha samoj sebi. Baš sam s nekim komentirala ljude koji govore: “Taj internet! Tamo ima svega danas! Ti novi mediji! Ili uopće pojam “novi mediji” – mislim, i nisu više baš tako novi…”
Kao moj tata: “Taj emajl!”
Ne bih zauzimala stav jesam li za ili protiv. Ako je opravdano kontekstom, onda da. Ali u svakom slučaju – dobro se je ponekad odmaknuti od kompjutora.
Prema kojim kriterijima uspostavljaš estetski kôd u svojim radovima?
Randomly. Imam jedan generator i jedan šešir i onda vadim pojmove: urbano – ruralno, less – more itd… Šalim se! Teorije boja i kompozicije na koje se estetika poziva već su toliko over used i u postmoderni su potpuno izgubile svoje konotacije. Mislim da se neke najbolje ideje stvaraju kad se dogodi slučajna distrakcija i odvede te u neočekivanom smjeru.
No dobro, daj reci kad ti se to omaknulo?
Kada sam radila plakat s rupom, nije mi se slučajno probušio u tiskari, pa da sam ja rekla: “E, to! Baš bi tu trebala biti rupa!” Taj festival je te godine imao temu ad hoc urbane strukture. Odlučila sam napraviti vizualni identitet koji korespondira s tom idejom na način da su plakati u tri boje – jer je festival podijeljen na tri vremenska razdoblja – pri čemu je logotip festivala, topografska oznaka za mjesto, izrezan s plakata i nalazio se negdje drugdje, a dio ad hoc vizualnog identiteta postale su urbane strukture na koje se on lijepio.
Pričaj nam o “praznom” plakatu za Human Rights Film Festival. Jesi li se bojala da ljudi možda neće intervenirati?
Svi su se veliki dizajneri bavili tom temom, tako da sam se ja htjela odmaknuti od prošlosti i golubica i onda si postavila pitanje koja je svrha tog festivala, te sam došla do ideje da se plakatom mjeri razina svijesti građana i da kao lakmus-papir testira stavove. Ljudi su čak duhovito reagirali, recimo: “Žene su niže od muškaraca”, ili “If this doesn’t work, why don’t we try democracy!”.
Reci nam još nešto o svojim ostalim projektima.
Drag mi je projekt koji sam radila za izložbu Ekonomije među nama u Galeriji Nova. To je slika koja je bila napravljena od cmyk bedževa, od kojih je svaki tretiran kao jedan pigment na slici. Bedževi nisu imali nikakav natpis, te su ga posjetitelji mogli uzeti i u zamjenu ostaviti svoj bedž s nekom porukom. Od novih medija spomenula bih everlasting interaktivnu instalaciju Edit this Banner, aplikacije za vizualizaciju mailboxa Mailcircles, Raymonda – robota dizajnera…
Miss L, također se baviš VJingom, radila si visuals za Ghetto Booties. Kakvo je to bilo iskustvo?
Da, kao miss L nastupala sam s electro-duetom Ghetto Booties, a ideja je bila da su u bendu jednako zastupljene audio i video umjetnost. Nastupale smo na Ars Electronici, Transmedialeu, Contact Europe, Steirische Herbstu… Jednom mi je došao neki čiča u dva ujutro, dok sam puštala, i rekao: “Djevojko, zašto ti trošiš oči?” On nije skužio da ja projiciram video, valjda je mislio da sam tehničarka!
Što čitaš?
Više knjiga paralelno. Trier on Trier, Odiseju sam cijelu pročitala, onda biografiju Barryja Manilowa, Jonathana Franzena, koji mi baš i nije sjeo…
Za kraj, upala si na Central Saint Martins školu u Londonu! Što očekuješ od programa i od Londona?
Program se zove Narrative Environment, a radi se na projektima koji se bave time kako ispričati priču u fizičkom prostoru. Od Londona očekujem smog, maglu, skupi javni prijevoz i hranu, i mnogo zanimljivih ljudi. One za koje ne vrijedi “Be aware that your hat doesn’t have more personality than you.”
(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 13)
