Karlssonwilker, Karlssonwilker!
Prije nego što su postali Karlssonwilker bili su Jan Wilker i Hjalti Karlsson. Hjalti je radio kao dostavljač slatkiša u Reykjaviku sve dok jednog dana nije osvojio 13.000 dolara na lotu i odlučio otići u New York i upisati Parsons School of Design. Nakon toga zaposlio se kao asistent u studiju Stefana Sagmeistera i ondje upoznao Jana Wilkera, koji je iz Ulma došao u New York stažirati preko ljeta. Nekoliko mjeseci kasnije osnovali su studio. Prvi su im poslovi bili: naslovnica albuma Pata Methenyja, vizualni identitet restorana El Diner (koji je četiri mjeseca nakon toga zatvorila financijska policija), plakati za Kongres njemačkih psihologa (posao za koji priznaju da ga je ugovorio Janov tata), redizajn loga američkog fashion branda Anne Klein, svjetiljka u obliku psa s okovratnikom protiv češanja za World Studio Foundation, te CD cover za Crazyfists, metal band iz Aljaske (!). Izdali su i Spoken portofolio, kasetu na kojoj baršunasti glas Paula Sahrea detaljno opisuje njihove radove, a koji se još uvijek, unatoč tome što nije naišao na opće razumijevanje, može naručiti na njihovom siteu (www.karlssonwilker.com).
Shit, Hungry, Yes, No, Hi
Samo dvije godine nakon osnivanja, 2002., izdali su knjigu o studiju: TELLMEWHY – The first 24 Months of a New York Design Company (knjigu su nazvali prema riječima pjesme Back Street Boysa, “I Want it That Way”, koju su pjevali u obližnjem karaoke-baru, op. a.).
“Pokušali smo u knjizi opisati prve dvije godine studija. Pokazali smo baš svaki projekt na kojem smo radili – bilo da je bio dobro plaćen, loše plaćen ili neplaćen, ili nam je klijent bio tata. Gledajući unatrag, neki nas radovi čine sretnima, a nekih se sramimo.”
Osim o radovima, u knjizi se može saznati i koje su bile najčešće izgovorene riječi u studiju: (“Shit, Hungry, Yes, No, Hi”), zatim koliko puta ih je Paul Sahre, koji ima studio na katu iznad njih, zamolio da stišaju glazbu (“18″), koliko sati provode svirajući playstation gitare (očito mnogo, budući da su nas u nekoliko navrata porazili s maestralnom razlikom), kako su živjeli u studiju i tuširali se u obližnjem fitness-centru jer si nisu mogli priuštiti stanarinu, te što o njima misli Michael Beirut, a što knjigovotkinja. Nakon izdavanja knjige kulirali su, napisali i dizajnirali godišnje izdanje o dizajnu magazina Times, kratke videouratke za MTV, glazbeni časopis Verse Chours Verse, vizualni identitet njujorške glazbene kuće Skirl Records, a nedavno i kalendar za srpsku tiskaru Publikum, pod naslovom “Fenomen: Karlssonwilker”, zbog čega su proveli nezaboravnih 12 dana u Beogradu. Više o tome reći će vam famozni video pod nazivom karlssonwilker 12 days in serbia na YouTubeu, a natuknut ćemo samo da uz djecu koja im recitiraju pjesme na dočeku, na islandskom i njemačkom skandira i zbor u narodnim nošnjama, te da im nude kruh i sol, a na poklon daju frulicu. No to je tek početak.
O.O.P.S.! Paul Sahre
www.paulsahre.com
Na posjetnici Paula Sahrea, njujorškog dizajnera, ilustratora, predavača na School of Visual Arts, urednika i strastvenog nogometaša (to je ono što Amerikanci zovu soccer, a ne sucker ili football!) nalazi se logo Dunkin Donutsa, iznad kojega piše njegovo ime. Naime, stisnut u zgradi između najkaloričnijih krafni i autoškole, u blizini Union Squarea, nalazi se studio O.O.P.S. (Office of Paul Sahre), osnovan 1995. godine, u kojem koraci i glazba odjekuju do stropa studija Karlssonwilker. O tome da se Sahre i dečki iz Karlssonwilkera dobro slažu kada se treba zabaviti svjedoči njihova ideja da za field trip u sklopu radionice u Art Directors Gallery unajme limuzinu s krovom punim neonskih zvijezda, rezervama votke Gorbačov i Heinekena te nas odvedu na “najbolje sendviče u New Yorku”, poznate bagelse težine omanje mačke i prezasićene majonezom.
U prvom dijelu njegovog studija nastaju brojne naslovnice za knjige (Hemingway, Rick Moody, Hanif Kureishi), umjetničke monografije, CD-i za Smalls Records, ilustracije za New York Times i naslovnice NY Magazinea, a drugi dio studija čini radionica za sitotisak, u kojoj je Paul tijekom godina otisnuo nebrojenu količinu plakata za off-Broadway kazališta poput SoHo Rep Theatrea. Strast prema surfanju dijeli s Victoreom, pa (kao i on) dizajnira svoje daske (u uredu su dvije: jedna s astronautom, a druga s neandertalcem nedefiniranog spola; kasnije nam Paul tumači da nije imao dovoljno inspiracije za oblikovanje genitalnog područja, pa je – da ne bi čudno izgledao sjedeći na dasci, odnosno penisu – cijelo područje na kraju osjenčao tako da sada svi misle da je to neandertalka).
Leisurama Now
Cijeli desni zid ispunjen je knjigama koje su strogo poredane po bojama ovitka. Usto, Paul je i opsesivni sakupljač bizarnih memorabilija poput predmeta koji su se nalazili u Leisurama total-design montažnim kućama za odmor na Long Islandu 60-ih godina (“osim te proklete četkice za zube, za koju bih dao cijelo bogatstvo samo da je nađem”) – kućama kakve su se za pukih 750 dolara mogle kupiti u robnoj kući Macy’s, potpuno opremljene – od četkica za zube do posuđa i ručnika. Iz tog hobija nastala je njegova druga knjiga, koju je osmislio i oblikovao: “Leisurama Now: The Beach House for Everyone”, a u kojoj proučava povijest tih kuća i nostalgičan i utopistički duh vremena kada se sve činilo mogućim, bilježeći načine na koje su ih sadašnji vlasnici adaptirali, raznorazne opskurne događaje zabilježene na tom području, te navodne susrete s duhovima i izvanzemaljcima.
NLO-sightingsi i nadnaravno teme su oko kojih Sahre postaje naročito gorljiv. Ispričao nam je tako da je za potrebe jednog editoriala proveo tri dana i noći u jednoj dubokoj šumi u državi New York, čekajući neki znak s drugog/trećeg svijeta – no koji se na kraju nije dogodio, pa je snimio svoju kampersku opremu pomoću fleša, noću. Na sredini studija uzdiže se golemi vrh svemirske rakete. Ispričao nam je da je u djetinjstvu bio fasciniran zanimanjem svog oca, ali da je ipak odlučio da neće postati pilot. Ostale detalje o njegovoj obitelji saznali smo kada nas je upoznao s projektom Spreadin’ the luv. Znak koji njegov gluhi brat koristi za iskazivanje ljubavi pretvorio je u logotip, a naljepnice u obliku ruke u duginim bojama podijelio po cijelom svijetu. Recimo još samo ovo: da Paul svira melodiku u tamo nekom bendu, svejedno biste sobu oblijepili njihovim plakatima – čak i da bend nikada niste slušali.
James Victore – surfer, lažni Teksašanin, provokator i dizajner
www.jamesvictore.com
Jedan kritičar dizajna napisao je da se na pozornicu nikad ne valja popeti s psom, djetetom ili Jamesom Victoreom, jer vas nitko neće niti zamijetiti. Nakon što su mu profesori predložili karijeru stand-up komičara i izbacili ga iz škole za dizajn – prošlo je gotovo 20 godina. Od tada je James Victore napravio brojne društveno i politički angažirane plakate, među prvima “Celebrate Columbus” (1992. godine), za petstotu obljetnicu Kolumbovog otkrića Amerike, nekoliko postera koji se bave temom smrtne kazne, poput “The Death Penalty Mock Justice” (Smrtna kazna ruga se pravdi) – crtež lubanje s isplaženim jezikom u obliku američke zastave, zatim plakate “Racism”, “Just Say No”, “The Aristocrates” i brojne druge.
Neki od njegovih klijenata su Moet&Chandon, Portofolio Center, Yohji Yamamoto, Amnesty International, MTV, The New York Times… Dobitnik je nagrade Emmy za televizijsku animaciju i predavač na School of Visual Arts u NYC. U svom radu često koristi crteže, rukopis i ilustraciju, ta smatra da su tri najtužnije riječi na engleskom “It’s just business!”. Steven Heller nazvao ga je “istinskim ekspresionistom”. Tvrdi da njegov studio radi 23 sata na dan/noć, a za svoje slobodno vrijeme kaže da ga provodi na sljedeći način: “Surfam, držim predavanja, vozim bicikl i motor, seksam se sa svojom predivnom ženom i igram se sa sinom Lucom. I to ne nužno tim redoslijedom!”
Advertisers think you’re stupid!
Našli smo se u njegovom ateljeu u Brooklynu. Dočekao nas je na vrućini avenije Bedford s kaubojskim šeširom i bordo čizmama od zmijske kože i proveo dvorištem iza kuće, prepunim dijelova motora, koje nalikuje na garažu susjeda koji baš svake nedjelje radi “generalku”.
Licem u lice s Jamesom Victoreom malo iza podneva sjedili smo oko stola s uperenim diktafonom, koji nam je bio jedino sredstvo samoobrane spram ovog dizajnera prerušenog u kauboja!
Kako je odrastanje u Texasu utjecalo na njegov rad i estetiku i zna li jahati konja?
“Odakle vam to? Nisam iz Texasa! Rodio sam se u Brooklynu. Moja supruga Laura je iz Texasa i George Bush je iz Texasa, ne smijem sada ništa loše reći o njemu jer ga roditelji moje supruge vole, a ja volim njih!”
Upssss..! Teško je zamisliti gori početak intervjua s osobom koju mnogi nazivaju rock-zvijezdom dizajna.
Odlučili smo produbiti neprijateljstvo i postaviti drugo pitanje koje znamo da ne smijemo: “Dakle, kakav je osjećaj biti design rock-star?
“Mislim da je strašno zabavno, ali crack mi je malo oštetio mozak, tako da to radije pitajte Stefana.” (Stefana Sagmeistera, op. a.)
Maknimo se na tren od prljavog rublja i prijeđimo na prljavo suđe… Ispričaj nam kako je počeo tvoj projekt “Dirty Dishes” i odakle ideja za crtanje na tanjurima?
“Imao sam tu naviku crtanja po tanjurima u restoranima kada sam htio dobiti broj telefona od konobarice ili nažicati nešto besplatno. Onda su mi jednoga dana ponudili da napravim izložbu svojih plakata, ali budući da mi je dosadno gledati stare radove, odlučio sam izložiti tanjure. Nije ih bilo lako naći, ali iznenadio sam se da su neke moje prijateljice sačuvale tanjure koje sam im nacrtao prije pet godina. A i volim osjećaj flomastera koji klizi po glatkoj površini tanjura.”
Velik dio tvojih radova kritički se odnosi spram političkih aktualnosti i društvenih problema. Uživaš li u tome kada tvoj rad pobudi reakciju kod publike?
“ Uopće me to ne zanima. Nije me briga ni što moja mama misli o mom radu. Kad bih morao razmišljati o tome što svi misle, to bi bilo nemoguće. Ne vjerujem ni u ono što se u pseudoznanstvenoj terminologiji marketinga naziva ciljana skupina, stvarno je bezobrazno na taj način tretirati publiku. Smatram da je svatko dovoljno inteligentan da odvoji dobro od lošeg, promijeni kanal, prestane čitati ili zaposli nekog drugog osim mene. Radim jako puno kako bih sam sebe iznenadio i zabavio, trudim se ne razlikovati lijepo od ružnog i svaki put napraviti nešto novo. Možda sam sanjar, ali mislim da dizajn može promijeniti svijet.”
I za kraj, kako kažu njegove promo-naljepnice - “Advertisers think you’re stupid! Love, Victore!”
(Dora Budor & Maja Čule, Plan B 12)
