S Patrickom i Benjaminom sastale smo se nakon pola sata čekanja u autu ispred brazilskog veleposlanstva, za koje se ispostavilo da je u biti dansko, a oni su nas nagovorili da ispred njega poziramo s kartom Norveške. To svakako nije zato što smo manekenke, nego stoga što je to dio njihova projekta – pretourism.
Velik dio projekata na kojima ste radili započeli su tako da ste sami prepoznali neki problem ili mogućnost, što je neobično u dizajnerskoj praksi, gdje uglavnom klijenti naručuju projekte. Mislite li da postoji neka proporcionalna veza između eksperimentiranja i nezaposlenosti?
Nadamo se da ne postoji neka čista veza između zaposlenosti, tj. novca, i mogućnosti, tj. eksperimentiranja. Većina projekata koje smo radili ipak je uvijek ovisila o komercijalnim klijentima ili kontekstu. Izrađujemo razglednice koje su rezultat nečega što zovemo “pretourism” – obilazimo veleposlanstva pojedinih zemalja i slikamo se ispred njih prije nego što posjetimo samu zemlju. Razlog zbog čega to radimo jest to što vjerojatno ne bismo nikad posjetili neka mjesta, a i sam put do nekog veleposlanstva u gradu u kojem nismo prije bili gotovo je uvijek zanimljiv. Nakon što otisnemo razglednice, najčešće na ostacima papira od tiska komercijalnih projekata, uštedimo novac za razglednice koje bismo inače kupili.
Odakle zapravo potječe ime Åbäke?
Åbäke smo nas četvero, a upoznali smo se na londonskom Royal College of Art: Kajsa Stah, Maki Suzuki, Patrick Lacey i ja, Benjamin Reichen. Åbäke na švedskom znači nešto u sredini, nešto nespretno, poput starog hrđavog auta koji još vozi ali izgleda grozno; postoji još različitih tumačenja na švedskom, ali su sva negativna i zapravo loše opisuju ono čime se bavimo. I – by the way – izgovara se “obek”.
Odlučili smo se za švedsko ime i francusku e-mail adresu kako bismo bili što više politički korektni, s obzirom na to da dolazimo iz različitih zemalja – Švedske, Francuske i Engleske. Demokracija u akciji!
Paralelno radite na više projekata: magazinu, ali i eventima, izložbama i drugom što se događa pod nazivom Sexymachinery, koji izdajete, uređujete i dizajnirate, record labelu Kitsune, čiji ste osnivači, restoranu Tratoria, u kojem povremeno kuhate, seriji predavanja koje održavate… – to se ne može samo skromno zvati grafičkim dizajnom, pa ipak se tako predstavljate.
Smatramo da dizajn, umjetnost i podučavanje nisu toliko različiti. Zanimljivo je gledati na zanimanja kao na gradilišta koja se mogu paralelno razvijati. Iako smo vrlo optimistični i smatramo da bi pojedina zanimanja trebala međusobno surađivati, draže nam je kad nas se etiketira kao grafičke dizajnere nego nekim hibridnim nadimcima.
Udružili smo se s grupom ljudi iz drugih područja da osnujemo record label Kitsune (www.kitsune.fr) i “magazin” (www.sexymachinery.com) kako bismo sudjelovali u sadržaju koji dizajniramo, ali i iz komercijalnih razloga. Zadnji broj Sexymachineryja koji smo izdali zove se The End i istražuje kakvi sve završeci postoje. No možda će i zadnji broj imati nastavak, nešto kao Zombie 3!
Koje vas pitanja u radu posebno intrigiraju i za koje klijente radite?
Nacionalni identiteti i pogrešna shvaćanja vezana uz pojedine narodnosti, najgora hrana koju možete naći u nekoj zemlji, poput one lijepe ali smrdljive japanske voćke. U Japanu smo još radili projekt sa žutim majicama Acquired Taste Yellow T-shirt, za koje su nas upozoravali da ih nitko neće nositi, iz očitih razloga. Ispostavilo se drugačije!
Naši su klijenti raznoliki: industrijski dizajner Martino Gamper, s kojim i surađujemo, modni dizajneri Peter Jensen, Martin Margiela, Hussein Chalayan, zatim naša najdraža videoteka dvije minute od studija, kao i susjedne galerije Hollybush Gardens i Ibidprojects.
London je skup i komercijalno orijentiran grad. Zašto ste se odlučili otvoriti studio baš u Londonu?
Nikad nismo to niti odlučili, jednostavno se dogodilo samo od sebe. Previše nas je bilo strah preseliti se na neko mjesto na kojem nitko nije bio prije, a vratiti se nazad u Wales, Francusku ili Švedsku bilo nam je previše čudno. Danas kombiniramo posao, radeći s lokalnim klubom iz kojeg posuđujemo filmove, s putovanjima koja su toliko česta da nam počne nedostajati London. Iako mislimo da je postotak zanimljivih poslova koje možemo dobiti u Londonu neusporedivo veći nego igdje drugdje.
Koja je razlika između kreativnog rada u svrhu ostvarivanja nekog cilja i kreativnog rada koji je svrha samom sebi?
Nikad nam nije uspjelo raditi bez nekog zadanog cilja. Mislite li da su Radiohead i Godard postigli kritički i komercijalno prepoznat uspjeh?
Što će Åbäke raditi za deset godina?
Naše ambicije ne uključuju širenje što se tiče broja članova, ali stalno srećemo nove ljude s kojima bismo htjeli surađivati. Razmišljamo o tome je li grafički dizajn posao kojim se želimo baviti “čitav život”. Također, moguće je da predvidimo umiranje grafičkog dizajna kroz angažiranje u kuhanju, podučavanju i istraživanju. (Dora Budor i Maja Čule, Plan B 14)
a joj…. dosadno….