Lamija Begagić je mlada bosanskohercegovačka autorica (rođena u Zenici, živi u Sarajevu) čiju zbirku kratkih priča Godišnjica mature vjerojatno nikada ne bih pročitala da se nismo našle u isto vrijeme i na istom mjestu, na ovogodišnjem festivalu Pontes na Krku, i da nisam čula kako Lamija čita svoje dvije priče. Priče o ratu – kako su mi opisali ovu knjigu – definitivno ne prednjače u mom izboru štiva uz koje se volim opustiti i uživati, međutim, slušajući Lamijine riječi, već nakon prvog pročitanog odlomka, odlučila sam kako knjigu pošto-poto moram imati.
U “Godišnjici mature” su dvadeset tri priče ispričane iz perspektive dvadeset tri različita lika – prijatelja iz 4.b razreda – koji se okupljaju na proslavi godišnjice mature i pričaju o svojim životima. Nisu to sveobuhvatne priče o usponima i padovima, uspjesima i neuspjesima tridesetogodišnjaka, već kratki isječci iz njihovih života koji nam te živote u potpunosti ocrtavaju u natuknicama, komentarima ili obrisima slika. Bilo da je riječ o Edinu (prva klupa, red do zida), koji sada živi u Americi, Tariku (treća klupa, red do zida), koji se pita zašto ratni ožiljci uzbuđuju žene, Maji (peta klupa, red do zida), koja u pačjem prstu vidi prst sudbine, Nadini (treća klupa, red do prozora), kojoj se šale na račun žena-trofeja gade, ili bilo kojem drugom prijatelju iz društva, čini se kako je riječ o stvarnim i živim ljudima. Njihove obične svakodnevne situacije i usputne svakodnevne brige i komentari oživljavaju ih u našim očima, s tako malo riječi stvarajući tako upečatljive likove: Feđu (druga klupa, red do prozora), koji se zaljubio u nekoga koga nije smio, Elmu (četvrta klupa, srednji red), koju živciraju tuđi ostvareni planovi, Isaka (druga klupa, srednji red), koji voli kad ga njegova djevojka naziva kretenom…
Nema rata
A gdje je tu rat? Pa, nema ga – ne izravno. Rat je negdje u pozadini, u prošlosti njihovih života: u tim istim natuknicama, komentarima i obrisima slika. Riječ je o generaciji koja je odrastala za vrijeme rata koji ih je nepovratno obilježio. I zato su sve priče, unatoč povremenom humoru, protkane neizbrisivom melankolijom i nostalgijom, a katkada i dubokom tugom – ne zbog posljedica rata, nego zbog posljedica mira. Jer mir nije donio sve ono što je trebao. Jer se svijet promijenio, ali nekako ne nabolje. Jer se ta izgubljena generacija – “koja je u najnezgodnije vrijeme, na najnezgodnijem mjestu, u najnezgodnijim godinama započela svoja prava saznanja o životu” – nije snašla u tako žuđenom miru. “Paradoksalno, postratna Bosna je traumatičnija od one ratne, iako je rat najgore moguće vrijeme za čovjeka”, rekla je Lamija u jednom intervjuu. “Tijekom rata, bez obzira na tragedije koje su se događale, ljudi su ipak imali malo više optimizma i više razumijevanja i iskrenosti jedni prema drugima, a postojala je i nada da će se dogoditi nešto dobro, zbog čega se tih godina većina sjeća s nostalgijom. Danas, nažalost, ta nada ne postoji, i u tom smislu je teže živjeti u Sarajevu, koje je postalo najtužniji mali grad u Europi.”
Osim tih običnih života, o kojima je užitak čitati, životnih likova, koje nije teško predočiti, Lamijina se knjiga ističe i jednostavnim ali upečatljivim rečenicama, u kojima je svaka riječ pomno izvagana i koje se čitaju u jednom dahu, a onda ispočetka. Ta Lamijina umješnost baratanja riječima ne treba čuditi jer unatoč njezinoj mladosti (tek joj je dvadeset i osam godina!), za sobom ima poduži staž pisanja i uređivanja: uređivala je i uređuje književne magazine i časopise za djecu, na natječaju Ekran priče_02 osvojila je prvu nagradu za priču “Dvadeset i sedam” te je dobitnica specijalne nagrade Fondacije Farah Tahirbegović za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture. Objavljivala je u raznim časopisima, zbornicima i antologijama, a prvijenac, “Godišnjica mature” izašao joj je 2006. godine paralelno u Sarajevu i Beogradu. U pripremi joj je druga knjiga, koja bi uskoro trebala izaći – i koju ću također pošto-poto kupiti!
Izdavač: Omnibus (Sarajevo), Rende (Beograd)
(Irena Rašeta, Plan B 14)
