Manga-stripovi čitaju se unatraške, sve pršti od radnje i moraš se sam snaći u dijalozima, brodet je ukusan, zalijeva se vinom i možeš riknuti od gušta dok ga papaš. Ok, naliješ gemišt, staviš rajnglu brodeta ispred sebe, manga pored tanjura i idemo: čaša vina, par žlica brodeta pa stranica mange, pa opet udri. Nakon ručka u želucu vatra, a u glavi zvukovi Welcomin’ committee in Flames.
Pretpostavljam da je Kazuko Kono, pjevačica benda (intervjuirana u lipnju za Plan B!), morala probati brodet – jer, kako veli, ostala je u Hrvatskoj zbog ljubavi prema hrvatskom jeziku, a usput sudbinskom koincidencijom upoznala dvojicu weirdoa – gitaristu Dodoa Eichmanna i polububnjara Mr. Drumsonica. Cijela ova (na prvi pogled) zbrka dogodila se prije otprilike dvije godine, kada je i nastao garage-trash-špilja-toljaga RnR bend Welcomin’ committee in Flames.
U čemu je štos?
Kazuko je Japanka koja je čitavog života (prije Zagreba) u Tokiju prije škole pjevala na karaokama, Dodo Eichmann je Goran i za sobom ima još dva benda – The Babies i Erotic Biljan and his heretics, a Mr. Drumsonic je DJ Hellsonic, koji vrti garažni zvuk šezdesetih i svira polububanj. Svi zajedno dijele snažnu ljubav prema japanskoj kulturi, a posebno garažnim bendovima šezdesetih, kakvih je bilo na tisuće u to vrijeme u Japanu. Na prvu loptu pomislit ćete – ah, još jedan garažni band, još jedna rokačina, prolazna, tinejdžerska, trendovska. E, na svu sreću, nije tako. Višegodišnje iskustvo i posvećenost gitariste Dodoa u dva velika hrvatska garažna banda, opsesivna ljubav Mr. Drumsonica prema opskurnom garažnom zvuku, samurajska ljutina u glasu pjevačice Kazuko – daju nadasve autentičan zvuk prave garaže.
Iako zvuk pršti na sve strane, stvarajući pulsirajuću groovy buku koja tjera na pogo, trash eksplicitni tekstovi ipak se britko probijaju, zasipaju nas, probadaju svuda po tijelu i umu, još jednom potvrđujući besmislenost intelektualnog, socijalno angažiranog postojanja. She stands in between these two losers and screams perverted lyrics ’bout her nipples and many things more.
Rock and roll je živ!
I naravno, WCIN – što je osobina kvalitetnih bendova – svoju snagu i vrijednost najbolje iskazuju LIVE. Ljetos u sedmom mjesecu imao sam priliku slušati ih na Savskom nasipu. Takav angažman mnogi bi bendovi odbili, dok su oni objeručke prihvatili izazov. Agregat koji bjesomučno bruji, dva loša zvučnika, gitarsko pojačalo, pedesetak ljudi i policija koja stoji iza benda (ne da bi ih čuvala nego im brojala sekunde), nema honorara; vjerojatno su platili benzin za agregat. Tko kuži, skužit će. Zvuk fercera se raspada, Kazuko vrišti, pokušavajući pobijediti mikrofoniju, ljudi stoje ispred benda, skaču, pivo i ostale tekućine prolijevaju se iz limenki… YEAH! Rock and Roll is ALIVE. I nemojte misliti da samo sviraju po nasipima, plaćajući benzin za agregat; fanovi to znaju – svirali su od kojekakvih rupa pa sve do velikih festivala, kod nas, ali i vani. Uskoro sviraju u Badenu u Austriji, i u par gradića u Švicarskoj, pa ako se slučajno zateknete ondje – skoknite na koncert, zapogajte, sagorite u plamenu WCIF-a.
I da obnovimo štivo – kako zvuče Welcomin’ committee in Flames. Oni kažu: … your sister having a nitroglycerine orgasm while being fingered by a local weirdo in your uncle’s garage… http://www.myspace.com/wcinflames
(Nenad Borović, Plan B 13)
