Mali i obiteljski hoteli spadaju u najkvalitetniji i najtraženiji dio hrvatske turističke ponude na stranim tržištima, a raznolikošću i fleksibilnošću svojih proizvoda i usluga značajno pridonose ne samo produljenju turističke sezone na 240 dana u godini, nego i promjeni ukupne percepcije i imidža turističke Hrvatske. Tako se dosadašnji imidž naše zemlje kao tek “ljetno-kupališne destinacije” pretvara u percepciju po kojoj je Hrvatska zemlja u koju je moguće doći tijekom cijele godine i štošta zanimljivog vidjeti i doživjeti. Taj se segment zadnjih desetak godina intenzivno razvija, čemu su – osim svijesti i želje za preorijentiranjem djelatnosti brojnih apartmanskih i privatnih soba-zimmer frei-iznajmljivača u male hotele – značajno pridonijeli i državni poticaji, odnosno subvencije kreditnih kamata, pa i pad kamatnih stopa komercijalnih banaka za izgradnju takvih objekata.
U relativno kratkom vremenu sagrađeno je ili u male hotele preoblikovano dvjestotinjak objekata, a prema planovima koje zajednički podržavaju državne turističke institucije i privatni sektor, posebno sami mali hotelijeri te sadašnji privatni iznajmljivači, očekuje se da bi u idućih 10-ak godina u Hrvatskoj takvih malih hotela moglo biti oko tisuću.
To bi, osim samozapošljavanju, trebalo pridonijeti i u povećanju kvalitete nekonkurentnog privatnog smještaja, podizanju ponude sadržaja samog odredišta, pogotovo na kontinentu i zimi na Jadranu, razvoju turizma u svim hrvatskim regijama, te tako i produljenju sada ipak još prekratke (oko 150 dana) turističke sezone u Hrvatskoj.
Udruživanjem do uspjeha
U posljednje četiri godine mali su hoteli udruženi u Nacionalnu udrugu obiteljskih i malih hotela (OMH), čemu je, kao i njihovom tržišnom “proboju”, značajno pridonio i još volonterski pridonosi predsjednik Udruge, mali hotelijer (vlasnik hotela “Sv. Mihovil” u Trilju blizu Splita) Šime Klarić. Osim za turizam stručnog, visokog obrazovanja te uspješnosti u vođenju obiteljskog hotela, Klarića odlikuje i velika strast, entuzijazam, energija i optimizam – kako za domaći turizam, tako i za život općenito. Komunikativan i susretljiv, nerijetko svoje privatno vrijeme i novac utroši na promociju malog hotelijerstva i u Hrvatskoj i u inozemstvu, a svatko tko je zainteresiran za pokretanje sličnog biznisa, u njemu može naći odličnog sugovornika i savjetnika. Bavljenje turizmom opisuje kao lijep posao kroz koji se obogaćuju i oni koji putuju i oni koji ih dočekuju – prožimanjem kultura i navika, a k tome – hotelijer je kod kuće i zarađuje. Posebno napominje da su svi ljudi koji se iskreno i ozbiljno bave turizmom i u najgorim vremenima sretni jer im je to smisao života.
Što je potrebno da bi se čovjek u Hrvatskoj bavio turizmom te posebno malim hotelijerstvom?
U Hrvatskoj se danas mnogo ljudi bavi turizmom, ali mnogi od njih to rade na pomalo zastarjeli način, koji više nije konkurentan – iznajmljivanjem soba, apartmana i davanja nekih drugih usluga dok traje ljeto odnosno kupališna sezona. To nije loše ako se želi neki dodatni prihod, ali dugoročno nikome ne donosi nešto više. Za ozbiljnije bavljenje turizmom potrebno je osigurati kapacitete i osobno se obrazovati. S obzirom na to da u Hrvatskoj postoji velik i još nedovoljno iskorišten potencijal za razvoj turizma te da postoji značajna potražnja za Hrvatskom, svatko tko se odluči na obrazovanje i ozbiljno bavljenje turizmom i tko želi da mu to postane životni poziv, za to ima i šansu. Resurs nije tako teško pretvoriti u proizvod, proizvod u biznis, a biznis u zaposlenost i prihod te podizanje standarda – ne samo osobnog, nego i obiteljskog, a onda i društvenog, ako se to zna i stvarno želi. Malo i obiteljsko hotelijerstvo u svemu tome je kao kruna: to je najtraženiji hrvatski turistički proizvod i sve je češća situacija da mnogi vlasnici apartmana žele postati mali hotelijeri.
Tu su velike mogućnosti, ali bitno je reći da malo hotelijerstvo možda više od ijednog drugog oblika iziskuje profesionalan odnos, značajne i stalne investicije, uključivanje cijele obitelji u taj posao te zapravo novi životni stil onoga/onih koji se time bave. Jer bez obzira na to što su tu šanse za uspjeh velike, velik je i rizik investicija koji cijela obitelj snosi – jer često se založi sve što se ima da bi se dobio kredit za posao. Svugdje u svijetu to je najčešće obiteljski posao koji se prenosi s generacije na generaciju, gdje svaka ulaže i pridonosi nešto novo, pa stoga to i nije biznis u kojem se investicije povrate za 10-ak godina – da bi se uložilo u nešto drugo.
To je biznis s kojim se živi, a posebno u Hrvatskoj ne može donijeti brzi povrat investicija zbog relativno kratke sezone, koja se ipak produljuje investiranjem u proizvode. Sada je tu i bolja povezanost autocestom i zračnim lukama te niskotarifnim zračnim prijevoznicima s Europom i svijetom, sve je i veća potražnja za visokokvalitetnim kapacitetima, banke daju kapital bez obzira na krizu, država daje poticaje, sve je skoro tu, samo posao treba shvatiti ozbiljno i za to treba imati čvrstu odluku.
Imamo sreću i da su gotovo u svakom malom i obiteljskom hotelu u Hrvatskoj barem jedna ili dvije osobe visokoobrazovane za turizam; ljudi stalno idu na tečajeve za nove tehnologije, načine komunikacije, strane jezike, informatičko znanje, praćenje trendova na tržištu, mora se biti fleksibilan i stalno investirati u nove marketinške alate – i sve to s male razine jedne obitelji koja se time zapravo nađe na globalnom tržištu.
