Andrija Maurović u zagrebačkom je dnevniku Novosti 12. svibnja 1935. godine objavio prvi nastavak stripa Vjerenica mača. To objavljivanje uzima se kao početak hrvatskog stripa. Današnja domaća strip-scena uvelike podsjeća na scenu iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je, nakon jednog buma koji je domaće strip-stvaralaštvo doživjelo s pojavom Plavog vjesnika, te pojavom niza odličnih ostvarenja domaćih autora – iznenada došlo do zatišja, prije svega zbog gašenja tog istog Plavog vjesnika. Činilo se kao da domaći strip ne pronalazi svoje mjesto u nekoj drugoj publikaciji, no novi se procvat dogodio zahvaljujući simbiozi omladinskog tjednika Polet i strip-grupe Novi kvadrat.
Što imamo?
Danas u Hrvatskoj imamo nekoliko odličnih striparnica, imamo kvalitetnu publikaciju Kvadrat, koja teorijski prati strip (jedinstven časopis i za svjetske prilike, objavljuje i strip-albume domaćih autora). Imamo strip-manifestacije Mafest i Crtani romani šou, koje promoviraju strip, strip-autore i strip-publikacije. Imamo agilne izdavače kao što su Strip-agent, Ludens, Bookglobe, Libellus i Van Gogh, čije stripove (stranih autora, i naslove kao što su: Alan Ford, Zagor, Ken Parker, Marvelovi junaci, Julie i sl.) možemo pronaći na kioscima i u knjižarama. Isto tako, imamo agilne izdavače kao što su Šareni dućan i Vedis, koji su krenuli u ozbiljan projekt reprinta i objavljivanja vrijednih dijela Andrije Maurovića i drugih djela domaćih autora (radi se o kapitalnom pothvatu na duge staze, koji svakako treba podržati).
Manji ali agilni izdavači Mentor i Fibra donose nekomercijalne ali istovremeno sjajne strip-albume (stranih i domaćih strip-autora, što je velik poticaj za domaće autorstvo), Algoritam objavljuje Kordeja, a Profil je objavio biografiju Andrije Maurovića, te u suradnji s AGM-om – monografiju Mirka Ilića. Veliki strip-junak Princ Valiant i vječiti nespretnjaković stripa Gaston pojavljuju se na našim prostorima zahvaljujući izdavačkoj kući Zagrebačka naklada. Globalno poznat strip-lik Mickey Mouse prisutan je na našim prostorima zahvaljujući izdavačkoj kući Egmont. Svjetski fenomen, japanski strip uvriježenog naziva Mange, preko Večernjeg lista i Algoritma ušao je i na naše tržište. Izdavačka kuća Strip forum okuplja istinske zaljubljenike u strip, koji djeluju kao Udruga prijatelja stripa, a do sada su izdali nekolicinu strip-albuma domaćih autora (Radilović, Reisinger i sl.) i pokrenuli su jedinstveni projekt u okvirima strip-zbivanja: luksuzne kalendare-monografije domaćih autora (Maurović, Beker, Radilović i dr.).
Popis zbivanja i strip-izdanja na hrvatskoj sceni možemo zaključiti spominjanjem strip-časopisa Q (pojavljuje se pod okriljem izdavačke kuće Mentor), koji nas obavještava o vrijednim francuskim i drugim svjetskim autorima (ponekad i o domaćima).
Što nam treba?
Uz sva ta zbivanja i izdanja, možemo slobodno reći da smo kao konzumenti, mnogo više nego prije, jednostavno preplavljeni stripovima i strip-izdanjima u raznim oblicima. No u svemu tome nedostaje jedna publikacija koja bi sustavno promovirala domaće stvaralaštvo i domaće autore. Kada se domaći strip pojavio na našim prostorima – pojavljivao se svaki dan u dnevnim novinama, a kasnije u tjednicima i mjesečnicima.
U devedesetim godinama i u prvom desetljeću ovog stoljeća – primjetno je da se ritam pojavljivanja domaćeg stripa dodatno usporio, s obzirom na novu formu objavljivanja (strip-albumi): počeo je izlaziti jednom godišnje, pa čak i rjeđe. Dok smo ranijih godina govorili o pojedinim strip-autorima, povezivali smo ih s dnevnim novinama ili časopisima u kojima su oni objavljivali. (Novosti, Mickey strip, Oko, Plavi vjesnik, Polet, Patak i sl.). Danas toga više nema.
Njihova imena uglavnom vežemo uz strip-albume koji ne dopiru do toliko širokog kruga čitateljske publike kao što je to bio slučaj sa časopisima.
Strip-albumi svakako jesu idealna forma za domaće autore – forma je to koja je odavno prisutna i priznata u svijetu, ali postojanje jedne čvrste strip-publikacije, oko koje bi se okupljali domaći autori sa svojim radovima, još bi više olakšalo i unaprijedilo njihov trud.
Strip za mlade egzistira u publikacijama poput Modre laste i Smiba, dok jedna takva publikacija za odrasle jednostavno ne postoji. Tako dolazimo do paradoksa: strip-scena postoji, postoje autori, postoji “infrastruktura”, ali sve to kao da je nevidljivo za širu javnost – stoga što nema čvrste publikacije kojoj bi autori gravitirali. No postoji i drugi paradoks: domaće kvalitetne strip-crtače, za koje prosječni domaći čitatelj nije ni svjestan da ih imamo – izvozimo. Naši autori dolaze u situaciju u kojoj oni, umjesto da promiču hrvatsku kulturu, postaju svojevrsni najamnici, iznajmljujući svoj rad te provodeći tuđe ideje i zamisli.
Njihovo objavljivanje u inozemstvu svakako predstavlja plus za hrvatski strip i domaće autore, ali njihova bi vrijednost bila i veća da se oni vani predstavljaju kao kompletni autori s domaćim radovima. Naposljetku, njihove inozemne radove mi uopće i ne vidimo u domovini u širem kontekstu, osim ako u striparnici ne odlučimo uzeti njihov rad na engleskom ili francuskom. No u domaćem prijevodu taj isti rad nećemo vidjeti, niti će on doći do šire publike (izuzeci su, primjerice, Bookglobe i Algoritam, koji su objavili Kordejeve inozemne radove).
