Ako ste Hrvat u Sjedinjenim Američkim Državama i ispred vas voze se četiri policajca na motorima s upaljenim rotirkama, a iza vas još dvojica, situacija ne miriši na dobro. Kad još uz to ni motor koji vozite nije vaš osobni, a i upravo se nalazite u državi Nebraski, poznatijoj kao farm state (država-farma) – što znači da se cestom šire miomirisi s farmi krava ili svinja – situacija sad već ne samo da ne miriši na dobro, nego gadno i opako zaudara. Ali ja nisam mogao skinuti osmijeh s lica. I bio je to jedan od najboljih trenutaka u mom životu. O, da…
Znam da je danas moderno mrziti Ameriku. I trudim se, stvarno. Ali u ovom trenutku jednostavno ne mogu. Šećući prije par tjedana uz ogromnu aveniju (koja se niti ne zove avenue, nego tek road), pokraj mene su tutnjali automobili i vlakovi, a iznad mene letjeli avioni – i osjećao sam se fantastično. Chicago je ovaj put, pomalo prisilno, bio prva stanica mog putovanja. Otkazani let za L.A., “bit ćete na prvom letu sutradan ujutro, gospodine”, i ja sam šetao ulicom nedaleko od aerodroma O’Hare International. I tek sat ili dva nakon što sam došao u SAD – nisam mogao a da se ne osjećam dobro. Američani vole svoju zemlju opisivati izrazom great. Misleći da je fantastična. No meni je mnogo draži – i mislim da je puno prihvatljiviji – onaj drugi prijevod ove riječi. Ogromna. Upijajući atmosferu, po glavi mi se samo motala misao kako je u ovoj zemlji nevjerojatno jednostavno sjesti u auto, dodati gas i voziti se danima ili tjednima – uvijek promatrajući nove krajolike. I to bez čekanja na bilo kakvim granicama. Jer zaustavljate se jedino na benzinskim stanicama i po raznim malim restoranima i usputnim motelima. A vanjska politika i teške gluposti koje ova država provodi na svjetskom planu ne osjećaju se kad ste, poput prosječnog Amerikanca, u automobilu ili na motoru na nekoj cesti. Ondje se osjeća jedino vjetar u kosi. I, ponekad, zrnca prašine u zubima.
Rođendanski tulum
Istina, nije mi dugo trebalo da se podsjetim koliko je ova zemlja prljava, no u tom trenutku to joj je bila i jedina mana. Otkad sam prije desetak godina zavolio New York i njegovu prljavštinu, smeće je nešto što je ovdje prirodno. I kad ga ne bi bilo, to više ne bi bila Amerika. I, da. Jesu. Debeli su (“All fat men are created equal.”?) Više pretilih ljudi po glavi stanovnika vjerojatno ima jedino u klinikama za mršavljenje. U svakom slučaju, želite li da vam se šanse za green card povećaju, počnite jesti.
No razlog mojeg odlaska preko Bare nije bio obilazak restorana. Ni čišćenje ulica. Išao sam na rođendanski tulum. Starac koji ga je slavio navršio je ove godine 105. godinu. I još se dobro drži. Štoviše, svakim danom izgleda sve bolje. I organizirao je četverodnevnu tulumčinu s desetinama koncerata i tisućama ljudi. Nek’ se vidi raskoš. On si to, uostalom, može i priuštiti. Eh, da. Njegovo je ime Harley. Harley-Davidson.
Već mi je godinama bila želja harley-davidsonom proputovati SAD. I kad sam proljetos vidio da kompanija krajem kolovoza u gradu Milwaukeeju, gdje joj je sjedište, organizira četverodnevni tulum povodom 105. godišnjice osnivanja, pomislio sam da se ni ovog ljeta neću lijeno pržiti na Jadranu. Kvačicu na č potvrdila je činjenica da je uz proslavu organizirano i nešto što se zvalo Ride home. Povratak kući. Iz 105 američkih gradova organizirano su krenule grupice bikera prema Milwaukeeju (uz to je vezana anegdota da su u sjedištu nekako zaboravili Aljasku i da je tamošnja ekipa samostalno dodala 106. grad i krenula). Ovisno o udaljenosti pojedinoga grada od Milwaukeeja – toliko se dana prije početka fešte kretalo.
Kako su me Maja i Ante, a od ovog proljeća i mali Lovro, već dugo zvali da dođem do njih u San Francisco, i kako je taj grad bio na popisu gradova iz kojih se organizirano kretalo prema Milwaukeeju, znao sam odmah koja mi je polazna točka. No želja da se provezem onom poznatom američkom autocestom koja vodi uz zapadnu obalu dovela je do toga da odlučim ipak krenuti iz Los Angelesa samostalno prema San Franciscu i onda dalje s ekipom prema Milwaukeeju. Što me vraća na Chicago, gdje sam trebao presjesti u avion za L.A. i gdje sam, kao što sam već spomenuo, neplanirano prenoćio zbog otkazanog leta.
Subota ujutro – i ja sam u Gradu Anđela. Rentao sam bajk od tvrtke kojoj namjerno neću spomenuti ime jer mi nisu željeli dati nikakav popust. Nije upalila ni moja napomena da sam iz Kroejše i da sam im odatle vjerojatno jedina mušterija koju su ikad imali. Valjda su mislili da je to neki gradić na jugu Texasa (čitati Tehas, ne Teksas). Moj oprez pri pakiranju pokazao se čak i predobrim jer mi je u bisagama i na motoru još ostalo mjesta za prtljagu. Super, barem ću imati mjesta za stvari koje kupim usput. No kad sam prošao prvih nekoliko milja, polako se prisjećajući prometnih caka koje se razlikuju između Hrvatske i Amerike, shvatio sam da bi put, odnosno motor, mogao biti vrlo, vrlo neudoban. Naime, sjedalo mu je bilo dvostruko šire od sjedala motora koji imam ovdje. A to boli. Tim više što porod nisam imao u planu u idućih nekoliko tjedana pa da moram vježbati držati noge širom. Uz to, ceste u Los Angelesu i oko njega strahovito su, ali strahovito loše.
I gadna je gužva. Tako sam pola sata nakon što sam krenuo htio sve poslati kvragu jer su me boljele prepone, bilo mi je luđački vruće u kožnim hlačama, kožnoj jakni i kacigi – jer sam uglavnom stajao u koloni, a i ono malo kretanja bilo je po rupama, a ne po asfaltu. Jesam li spomenuo i privikavanje na kalifornijski način vožnje? Nisam? E, pa to vam je kad imate pet ili šest traka autoputa u jednom smjeru i kad iz krajnjeg desnog ili lijevog krenete u suprotan, krajnji trak. Direktno po dijagonali, bez imalo obzira prema drugima. I bez provjeravanja u retrovizoru da li se možda u nekom od srednjih traka nalazi kakav motorist iz Hrvatske, koji vas psuje, panično koči, vruće mu je i hoće doma mami.
