Kalifornijsko sunce
Put me nakon toga vodio kroz cijeli Los Angeles, Santa Monicu, Santa Barbaru (pozdravio Eden, poljubio Cruza), Pismo Beach (umalo zgazio nekoliko pijanih surfera) i dalje sjeverno. Vozeći se kroz puste dijelove Kalifornije, na suncu, kroz dugačke zavoje i zavodljive krajolike, u glavi mi se motala misao kako prolazim krajevima gdje su prije stotinjak godina jahali Indijanci i kauboji. Onda sam se sjetio da su kauboji zamalo istrijebili te jadne Indijance, pa mi je došlo da opsujem. Negdje na pola puta prema San Franciscu – mušica! Prva mrtva mušica na viziru. Nakon 420 milja. Do tada sam sumnjao da su Američani potajno dofurali Kineze da svaki svoju mušicu sredi i onda ih vratili nazad. Jer kaciga mi je već gotovo drugi cijeli dan bila neshvatljivo čista. A takva je i ostala do izlaska iz Kalifornije.
Idući dan došao sam do San Francisca, gdje sam, očekivano, zalutao – i stigao ravno do mosta Golden Gate. Veliki komad narančastog čelika. Ne znam zašto tolika frka oko toga, ali budući da su Amerikanci u stanju napraviti frku od svega i svačega, to sam se i ja revno iščuđavao i fotografirao sve one Japance koji su fotografirali druge Japance kako se čude. Nakon toga sam se spustio na Fisherman’s Wharf, do Harleyjevog dućana, iz kojega su me poslali do drugog Harleyjevog dućana. A na putu prema onamo – prvi put sam se i zaljubio. Gospođa od nekih četrdesetak-pedesetak godina na starom ali predivnom triumphu. Uz nju se vozi, vjerojatno muž, na harleyju. Uf. Obožavam žene koje voze motore. A još više obožavam žene koje voze motore a izgledaju kao da bi im se nikad ne bi ni približile.
Nakon toga – put u Mountain View, gdje sam prespavao kod Maje i Ante. Jutro nakon toga posjeta Googleu, u kojem Ante radi (impresivno zdanje, tisuće zaposlenih, prosjek godina 28), a popodne – put za kockarsku meku Reno. Tek desetak milja nakon što sam krenuo zapeo sam u koloni na prilasku mostu. No tad je uslijedila prva lekcija vožnje motorom po Americi: čovjek me pretekao dok sam ja pristojno stajao u koloni. Jer, da, može se (smije?) voziti između automobila koji stoje. Zahvaljujući prije svega glasnom auspuhu – svi vas čuju i znaju da dolazite.
Druga lekcija stigla je par milja nakon toga, kad je taj isti lik skrenuo na car pool trak (trak na koji smiju vozila samo s dva ili više putnika; ali izgleda i motocikli) i pokazao mi da se i ondje smijem voziti. E, tada je sve polako sjedalo na mjesto.Put me vodio u planine, pa kad sam prošao grad Auburn – shvatio sam zašto mi je Maja rekla da obožava tu cestu. Očaravajući krajolici planina i dolina. Zelene šume koje rastu uz autoput. Jezera. Divni dugački zavoji. O, da, avantura je polako postajala sve bolja.
Američka pustoš
U Renou sam prenoćio i ujutro se priključio ekipi koja je krenula iz San Francisca prema Milwaukeeju na harleyjima. Bilo nas je ukupno 12 ljudi na osam motora. Prvo zaustavljanje u gradiću Fernleyju. I posjet zubarskoj klinici. Naime, ispostavilo se da je sin jednog od vođa puta šef te klinike, pa smo malo izbezumili pacijente, ostavivši ih otvorenih usta. Doslovno. Put nas je dalje nanio na neku farmu, gdje smo jeli žute lubenice. Mislim, iznutra su žute. Izvana djeluju sasvim zeleno. A nakon farme – pustoš. US 50 je cesta koju zovu “najosamljenijom cestom u Americi”. Zamislite sto pedeset kilometara uglavnom ravne ceste bez zavoja, koja prolazi kroz pustinju. Nema gradova, nema šuma, nema planina, nema ničega. Samo asfalt, sasušena zemlja, i tu i tamo nekakvo mlitavo raslinje. Onda dođe gradić u kojem tankate i gdje vam kažu da imate veliku sreću jer je, eto, samo 35 stupnjeva danas i baš je fino za vožnju. Onda još stotinjak kilometara pustinje, te jedan od najbizarnijih, ujedno i najboljih događaja s cijelog puta: nasred ceste, nasred pustinje stoji čovjek sa znakom STOP. I to je toliko nevjerojatno da odmah staneš. A i on te ne pušta dalje jer se cesta nanovo asfaltira i potrebno je čekati vozilo pod čijom pratnjom treba prijeći desetak-petnaestak milja po šljunku.
Nešto poput onoga kad na utrci Formule 1 bude gusto, pa dođe onaj safety car. Bili smo primorani čekati, pa smo parkirali motore, sišli s njih, a onda je jedan iz ekipe samo pojačao glazbu s radija. Harleyji, ako dobro platite, imaju i radije i CD playere. Wallflowers i njihova obrada Bowiejeve Heroes. Zamislite desetak ljudi koji su parkirali motore na cesti usred pustinje, na 35 stupnjeva, kako klimaju glavama ili topoću nogama i pjevuše Heroes od Wallflowersa. I baš se dobro osjećaju. Zadnja stanica tog dana bio nam je Elko u Nevadi, a drugo jutro krenuli smo prema Salt Lake Cityju. Ondje smo posjetili Harleyjevog dilera u obližnjem gradiću, a onda sam ja odlučio opet malo napustiti grupicu koja je planirala ostati dodatni dan u Salt Lakeu, jer sam želio iskoristiti dan za nešto drugo. Cilj mi je bio Yellowstone. No samotna vožnja noću kroz planine na tromeđi država Utah, Idaho i Wyoming uopće nije bila opuštajuće iskustvo. Samo sam čekao iza kojeg će zavoja iskočiti kakav grizli i priuštiti si egzotičnu večeru (večeras svježe hrvatsko meso na način šefa kuhinje!).
Nepoznata cesta, planine, šume, zavoji – nešto u čemu bih da je bio dan vjerojatno podlo uživao – pretvorilo se u muku i strah. Ali prošlo je i tih pedeset kilometara ničega i došao sam na obalu nekog jezera i do gradića u kojem sam zatim prespavao. Drugo jutro nadobudno sam rano krenuo i opet se smrznuo. Jer je ujutro temperatura ondje oko pet stupnjeva. No nacionalni parkovi Grand Teton i Yellowstone nešto su što se svakako treba vidjeti. I to barem dvaput. Jednom zimi, drugi put ljeti. Bilo kako bilo, idućeg dana navečer sam se opet priključio ekipi, koja je u međuvremenu stigla do gradića Cheyennea. Uslijedio je North Platte (navodno najveći ranžirni kolodvor u SAD) i dan nakon toga Lincoln u državi Nebraski.
