Bad-ass motherfucker
U većini gradova u kojima smo noćili posjetili smo i lokalne dilere Harleyja. Koji su, već prema vlastitim motivima i mogućnostima, ili organizirali nekakvu klopicu ili cjelokupni moto-susret, ili nas tek pozdravili i rekli kako im je drago što smo došli. Tip u Lincolnu dao si je truda. Tulumčina, muzika, roštilj. Eh, da! I policijska pratnja za našu malu ekipu. Što nas vraća na početak priče. Kad smo ujutro odlazili iz grada, dočekala nas je policijska pratnja na harleyjima. Njih šestorica. I nas osam. Zamislite da šest policajaca prati osam drugih motorista. Malo smiješno. A kako su oni bili pod rotirkama i proveli nas kroz grad kao nekog predsjednika, bez zaustavljanja na semaforima i raskršćima – jednostavno nisam mogao suspregnuti smiješak. No sada je tu bilo i nečeg drugog. Po prvi put mi je nešto i zastalo u grlu. Meni? Bad-ass motherfuckeru s početka puta? Pa da. Jer, eto, Harley-Davidson i ljudi koji ga voze njima su toliko važni da jednoj maloj ekipi koja putuje na proslavu godišnjice te kompanije čak daju policijsku pratnju.
Sudjelovao sam ja u Hrvatskoj na mnogim defileima i gotovo su svi imali i policijsku pratnju. No biti stranac u nekoj zemlji i imati policijsku pratnju, koja vas ne vodi u zatvor nego vam omogućava da lako i bez ikakvih gnjavaža prođete dio puta, ipak je nešto sasvim drugo. Dečki su nas pratili nekih dvadesetak milja izvan grada i onda nam mahnuli i oturirali u svojem smjeru, a mi smo nastavili kroz državu farmi i smrada. Uvečer smo stigli do Iowa Cityja, a idući dan donio je posljednji dio puta prema Milwaukeeju. I najbolje trenutke cijelog putovanja.
Posljednji dio rute bila je autocesta od kojih sedamdesetak milja, koja spaja gradove Madison i Milwaukee. Na nekih pola puta – nadvožnjak. I na njemu nekoliko ljudi i ogromna poruka – Welcome home. O, bože. Meni? Kretenu koji se proteklih desetak dana bori s motorom, cestama, rupama, vjetrom, vrućinom, hladnoćom i svim mogućim drugim glupostima. Koji je spavao po ovakvim i onakvim motelima u društvu sa žoharima, paucima i ostalim višenožnim veseljacima. Običnoj entuzijastičnoj budali koja je do tada prošla nekih četiri tisuće milja kroz pustinju, planine, ravnice, zavoje i prijevoje i koja, fizički iscrpljena, prolazi posljednje milje na tom putu, sretna što je konačno blizu cilju. Meni, koji sam ustvari nekih desetak tisuća kilometara udaljen od svojeg doma i koji sam totalni stranac u toj jebenoj zemlji. Meni, koji nikad prije nisam niti bio u tom Milwaukeeju. Meni te neke potpuno nepoznate osobe, koje nisam nikada vidio niti ću ikada vidjeti, poručuju: “dobro došao kući”? I sad, kad ovo pišem i prisjećam se tih trenutaka, stoji mi ogromna knedla u grlu. A tako je bilo i onda. Bio je to najtopliji doček koji sam ikad doživio. Kad ti netko negdje gdje si potpuni stranac kaže da si dobrodošao kući.
I nije to bio jedini nadvožnjak. To je bio samo prvi. Na svakom idućem bila je poruka: “motoristi, dobro došli kući”. I nekoliko bi ljudi stajalo i mahalo. Možda se tako nekada, negdje, dočekivalo vojnike koji se vraćaju iz ratova. Ne znam. I ne bih želio znati, da budem iskren. Ali taj jedan jednostavni “dobro došao kući”, negdje daleko u tuđini, bio je jedan o najemotivnijih trenutaka u mom životu.
