Alana Moorea smatraju jednim od najboljih i najutjecajnijih autora u povijesti stripa, a posve je sigurno riječ o najvećem osobenjaku u tom svijetu čudaka s biografijom koja zaslužuje ekranizaciju jednako kao i njegovi stripovi. Rođen polovicom prošlog stoljeća, u siromašnoj obitelji u kojoj su knjige bile najveće blago, Moore, koji izgleda poput klona Charlesa Mansona, odrastao je pod brižnom pažnjom bake, sujevjernog vjerskog fanatika. Živahni Alan nije posvećivao previše pozornosti školi, koja mu je ponajviše služila kao poligon za dilanje LSD-ja, zbog čega je i izbačen iz dotične ustanove.
Karijeru je započeo kao crtač stripova krajem sedamdesetih, pod raznim pseudonimima – između ostalih i Jill de Ray (posveta serijskom ubojici Gillesu de Raisu, koji se proslavio “operirajući” u doba Ivane Orleanske), ali ubrzo se posvećuje isključivo pisanju scenarija. Prvih par godina nanizao je nekoliko radova za britanski strip-magazin 2000 AD, ali cijelo je vrijeme bio nezadovoljan činjenicom da nije imao previše koristi od autorskih prava – jer su ona išla u korist izdavača, a sukob s izdavačima pratit će ga kroz cijelu karijeru.
Uskoro je počeo raditi s drugim izdavačem, za kojeg objavljuje hvaljeni V for Vendetta, anarhističku distopiju o borcu protiv fašizma u nekakvoj budućoj Britaniji. Britanski radovi bili su dovoljni da ga zapazi jedan od urednika najveće američke strip-kuće DC Comics, za koju je ubrzo odradio odlično prihvaćen Swamp Thing te odmah pokazao koliko je poseban, obogaćujući priču potkontekstom o rasizmu, nuklearnom oružju i brojnim drugim opsesijama koje će se provlačiti kroz većinu njegovih djela. U to vrijeme napisao je i scenarij The Killing Joke, za epizodu Batmana koju fanovi i danas smatraju najboljom Jokerovom pričom ikad ispričanom.
Watchmen
Polovicom osamdesetih Moore objavljuje svoje kapitalno djelo Watchmen, koje je zajedno s The Dark Knight Returns Franka Millera zauvijek promijenilo povijest stripa. Naime, mnogi smatraju da su upravo ta dva naslova pokrenula trend okretanja stripova odrasloj publici – umjesto djeci i tinejdžerima. O kvaliteti svjedoči i činjenica da su organizatori dodjele najpoznatije SF nagrade Hugo uveli novu kategoriju za tu godinu kako bi nagradili Watchmene, što je bilo prvi put u povijesti da je Hugo dodijeljen stripu.
Serijal o kostimiranim borcima za pravdu (od kojih tek jedan ima supermoći, a čak nekolicina gay-sklonosti) smješten je u paralelni svijet u kojem maskirani junaci postoje već desetljećima, hladnoratovska paranoja je na vrhuncu, a Ameriku zahvaća kaos s kojim se teško nosi predsjednik Nixon. Moore eksperimentalno pripovijeda priču iz nekoliko radikalno suprotstavljenih perspektiva i kroz nekoliko razdoblja, poigravajući se s percepcijom vremena, stvarajući remek-djelo do tada neviđeno u svijetu stripa. Watchmeni su zacementirali njegov status, a idućih je godina doista radio sve i svašta, pa pored stripova piše priče, romane, poeziju, napisao je jedan nerealizirani filmski scenarij, imao bend itd. Dobar dio toga završio je u Hollywoodu, premda sâm Moore time baš i nije previše sretan te ne želi imati veze ni s jednom ekranizacijom bilo kojega svog stripa, a jedini materijal s njegovim “blagoslovom” jest dokumentarac The Mindscape of Alan Moore.
Moore na filmu
Slojevite priče obogaćene potkontekstom o njegovim brojnim preokupacijama očito su prezahtjevne da bi se ispričale kamerom u cjelovečernjem filmu (svojedobno je genijalni Terry Gilliam razmišljao o Watchmenima kao televizijskom serijalu jer mu se činilo da strip samo tako može oživjeti u pokretnim slikama), ali filmskoj publici to nije previše smetalo, pa se eksploatacija njegovih djela nastavlja i dalje.
Za sada su snimljeni solidni Iz pakla, V for Vendetta i Constantine (po stripu Hellblazer), vrlo dobri Watchmeni i očajna Liga iznimne gospode, a pitanje je što će biti dalje jer Moore uporno ignorira i sabotira ekranizacije svojih priča, što nimalo ne čudi znade li se da rijetke uspiju te da on od toga nema nikakve koristi. Tako mu ni od uspjeha Watchmena neće pripasti ni kuna, a od stripa je svojedobno dobio tek osam posto, dijeleći ih s crtačem Daveom Gibbonsom (“šupci od izdavača uzeli su 92 posto samo za ispravljanje pokoje pravopisne greške i brige oko toga da materijali stignu do tiskare”, kukao je poslije Moore). (Denis Vukoja, Plan B 19)
