Plan B pratio je mladu umjetnicu, pobjednicu natječaja T-HT@MSU, na njezinoj izložbi u slavnom njujorškom Muzeju suvremene umjetnosti. Nakon što je sa svojim radom Prije i poslije trijumfirala na natječaju koji su zajednički organizirali T-HT i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Ana Horvat dobila je jedinstvenu priliku da izloži svoj rad u centru P.S.1 Contemporary Art, pridruženom članu slavnog njujorškog Muzeja suvremene umjetnosti MOMA (Museum of Modern Arts). Ana je izlagala u sklopu izložbe International and National Projects 2008, koja je počela 19. listopada prošle godine i trajala do 26. siječnja ove godine, a priliku da izlože svoje radove, osim hrvatske umjetnice, dobili su još Robert Boyd, Patrick O’Hare i umjetnička grupa iz Brooklyna – Minus Space.
Nakon što smo s Anom, uz stručnu pratnju ljubaznog osoblja Muzeja, pogledali cjelokupni postav izložbe, posjeli smo je u jedan od tipičnih njujorških restorančića i zapodjenuli razgovor o putu koji je prešla do dolaska u New York, položaju umjetnika poput nje u Hrvatskoj i planovima za budućnost.
Čime si se sve do sada bavila, ili preciznije – što je prethodilo tvom uspjehu na natječaju T-HT@MSU?
Zadnjih godina balansirala sam day job i umjetnički rad. Izlagala sam redovito, ali nisam postigla neki veći uspjeh do sada, u smislu nagrada. Doživljavam ovu kao priznanje za dosadašnji trud i rad i potvrdu da je moj rad na dobrom putu.
Je li te zatekao poziv za izlaganje djela u slavnom njujorškom muzeju koji je uslijedio nakon zagrebačke izložbe i što to za tebe kao umjetnicu znači? Hoće li utjecati na daljnji tijek tvoje karijere i/ili na etabliranje tebe kao umjetnice na ovim prostorima?
Izlaganje u P.S.1-u me iznenadilo, to nisam očekivala. Naravno da je to pojačalo efekt nagrade, jer predstavlja veliko priznanje i poticaj za stvaranje, i vjerojatno će mi pomoći u daljnjem tijeku karijere. Mislim da je prisutnost Alanne Heiss u žiriju veliko postignuće jer njezino mišljenje i pogled na umjetnost nisu opterećeni poznavanjem scene te eventualnim očekivanjima i predrasudama. Alanna Heiss cijelom je projektu dala pogled iz drugog ugla jer dolazi iz dijametralno drugačijeg okruženja i kulturnih krugova, a to je neprocjenjivo u ovakvim natječajima. Iako smo mi u Hrvatskoj pod jakim utjecajem američke kulture, Sjedinjene Države su ipak zemlja sa specifičnim običajima i kulturom, da ne govorim o tome koliko je New York važan na svjetskoj kulturnoj sceni.
Kakvi su tvoji dojmovi s njujorške izložbe? Ima li nešto da te se posebno dojmilo, da te oduševilo ili razočaralo?
Bilo mi je zanimljivo vidjeti svoj rad u P.S.1-u, s pogledom na Manhattan. Najčešće sama postavljam svoje izložbe, tako da me interesiralo kako je postavljena. Djelatnici P.S.1-a nabavljali su staklenke od zimnice i epruvetu u New Yorku, i one su drugačijeg oblika od hrvatskih, što je zanimljiva varijacija. P.S.1 je smješten u prostore bivše osnovne škole; prostor mi se jako sviđa, sa zidovima od cigle obojenim u bijelo kao u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra i lagano derutnim, tehničkim dojmom.
Može li umjetnica poput tebe živjeti od svog rada i kakvi su tvoji planovi za budućnost?
Ove godine moći ću lakše živjeti od svoje umjetnosti. Nagrada će mi konkretno pomoći da se više posvetim svojem umjetničkom radu, jer neću morati mnogo vremena, kao do sada, trošiti na puko preživljavanje. Mislim da se od umjetnosti može živjeti, mada je to nekome teže, a nekome nešto lakše. Treba puno volje, odricanja i vjere u sebe. Svakako namjeravam ulagati u svoj rad, i to je zasad plan za budućnost. Raditi i upoznavati nove mogućnosti.
Prije i poslije
Pitali smo Anu da nam malo opiše svoj intrigantan rad, a i da nam kaže nešto o reakcijama publike.
Zanimljive su mi reakcije na moj rad. Mislim da je za doživljaj jako bitno da se odgledaju videosnimci. Sam opis rada plastične operacije na lutkama zvuči dosta olinjalo, čak banalno; a i sama tema estetske kirurgije već je pomalo dosadna. Orlan (www.orlan.net) je temu plastičnih operacija odavno obradila, detaljno i eksplicitno, na našu veliku radost. Moj pak rad nije zamišljen samo kao socijalno angažirana kritika suvremenog društva, nisam namjeravala moralizirati, ni osuđivati ljude koji se operiraju; iza ovog rada ne stoji ni gađenje, ni bijes.
Mene zanima taj gorko-tužni humor apsurdnih ljudskih nastojanja da budemo savršeni. Što nije uvijek ni samo puka taština, i što je u krajnjoj liniji sasvim ljudski. Osim toga, zabavlja me ne-krvavost operacija obavljenih na lutkama.
To je namjerna glupost jer mi je dosta krvi i morbidnosti. Ponekad mi se čini da se danas od umjetnosti očekuje da udara u želudac, vrijeđa, kopa oči i buči, sve kako bi je ljudi primijetili i doživjeli je kao relevantnu. To je podilaženje onom dijelu ljudske psihe koji voli sam sebe plašiti reportažama iz crne kronike. Uostalom, kada bi eksplicitno prikazivanje nasilja pomagalo u poticanju ljudske savjesti, danas bismo živjeli u prekrasnom svijetu. Susan Sontag u knjizi Prizori tuđeg stradanja spominje knjigu fotografija obogaljenih žrtava 1. svjetskog rata, objavljenu u međuratnoj Njemačkoj, i napominje kako se čini da užas tih slika i nije baš spriječio ponavljanje rata, što je bila prvotna nakana te knjige. Općenito mislim da se podcjenjuje ljudska potreba za pripadanjem i nadom zbog straha od patetike i sentimentalnosti. Što, dakako, ne znači da želim da se umjetnost bavi nerealnim kičem; leptirićima i cvjetićima.
Saznajte više…
Muzej suvremene umjetnosti www.msu.hr
Museum of Modern Arts (MOMA) www.moma.org
International and National Projects 2008
(Dean Jelinek, Plan B 17)
lijepo. svaka čast.