Treba li isticati važnost pamćenja u životu? Sva znanja i vještine, sva imena, lica datumi, mjesta, planovi, sjećanja – sve je na neki način pohranjeno u našem mozgu. Bez pamćenja ne bismo postojali. Naš uspjeh u svakodnevnom poslu, studiranju, druženju… – u velikoj mjeri ovisi o našem pamćenju. I to ne samo pamćenju jedne vrste sadržaja, nego svih vrsta informacija o svijetu, daljoj i bližoj okolini, ljudima oko nas i nama samima. Da bismo se što uspješnije nosili sa zahtjevima koje postavljamo pred naše pamćenje, često koristimo memorijska pomagala. Od “primitivnih” podsjetnika poput vezivanja čvorova, bilježenja na papiriće, rokovnika, do suvremenih elektroničkih podsjetnika u mobitelima i računalima.
Želeći utvrditi kako se nosimo sa zahtjevima koji se svakodnevno stavljaju pred naše pamćenje, agencija Puls provela je istraživanje na uzorku od 780 hrvatskih internetskih korisnika. Rezultati koje su dobili pokazuju da većina ispitanika nema poteškoća s pamćenjem važnih podataka. S druge strane, nije zanemariva ni petina onih koji se često ne mogu sjetiti važnih podataka ili naći gdje su ih zapisali. Preporuka je prvima – da ih pokušaju zapisivati, a svima zajedno – da pokušaju što bolje organizirati svoje bilješke.
Otprilike polovina ispitanika koristi neke mentalne tehnike za lakše zapamćivanje podataka; nešto manje od trećine ispitanih – tehnike uopće ne koristi, a petini ispitanika takve tehnike nisu ni poznate. Od pomagala pri pamćenju podataka najveći broj ispitanika, njih 77%, koristi podsjetnik ugrađen u mobilni telefon, a papirnati rokovnik i papiriće oko 50% ispitanika.
Gotovo 70% ispitanih tvrdi da dobro pamti lica, a nešto manje od trećine ispitanika izjašnjava se da dobro pameti imena. Taj je nalaz u skladu s psihologijskim istraživanjima, prema kojima pamćenje imena zahtijeva veći mentalni angažman.
Na temelju istraživanja može se također zaključiti da se ljudi mogu ugrubo podijeliti u dvije podjednako velike skupine: na one koji se u većoj mjeri oslanjaju na pamćenje, te na one koji se u većoj mjeri oslanjaju na zapisivanje.
Odakle se ono znamo…?
Unatoč važnosti svih oblika pamćenja, treba izdvojili dvije vrste pamćenja čiji utjecaj osobito dolazi do izražaja u nošenju sa svakodnevnim obvezama i društvenim odnosima. Radi se o pamćenju imena i lica, te o pamćenju svakodnevnih obveza.
“Ova mi je osoba odnekud poznata” – misao je koja mnogima od nas često pada na pamet. Ponekad nismo sigurni jesmo li neku osobu upoznali, ali nam se istodobno čini poznatom; ponekad smo sigurni da poznajemo osobu, ali nemamo pojma gdje smo je upoznali, a katkad se sjetimo i toga, ali ne i – primjerice – imena te osobe. Kao što se može vidjeti i iz ovakvog jednostavnog, svima poznatog primjera – pamćenje nije jednodimenzionalni fenomen.
Istraživanjima se pokazalo da lica ne prepoznajemo samo na temelju karakteristika pojedinih njihovih dijelova – poput duljine nosa, boje očiju i sličnog – nego na temelju cjelokupne strukture, tj. međusobnog odnosa pojedinih dijelova lica. Na sličan način funkcioniraju i neki biometrijski sustavi za prepoznavanje lica, koji mjere udaljenosti između određenih dijelova lica – poput razmaka između očiju ili širine nosa. Za sada takvi sustavi rade lošije nego ljudska percepcija jer ih je lako zavarati – sunčanim naočalama, primjerice.
Osim samih karakteristika lica, za prepoznavanje osoba jako je važan kontekst u kojem smo osobu upoznali ili je najčešće srećemo. Da prodavač iz vaše trgovine prošeće pokraj vas u policijskoj odori, možda ga ne biste odmah prepoznali. Često i promjena nekog detalja, poput frizure, može dovesti do zabune i neprepoznavanja osobe ili zamjene jedne osobe za drugu. Neki stručnjaci za takve situacije koriste gotovo kolokvijalni izraz “efekt Crvenkapice”, koja je vuka odjevenog u baku prepoznala kao baku, a ne kao vuka.
