Nina Bačun, ljubiteljica kazališta i dobitnica Rektorove nagrade, govori o dizajnu i planovima.
Ej, bok! Što radiš?
Trenutačno surfam po stranicama Konstfacka, fakulteta u Stockholmu na koji se namjeravam prijaviti. Zanimljiv mi je Master’s program pod nazivom Experience Design – što god to značilo. Neka vrst reakcije na suvremeni život – globalizam, terorizam, glad, nasilje… bla-bla. Njeguju art-pristup dizajnu, što mi je već pomalo dosadilo, ali što je tu je. Ja sam u fazi povratka k čistom dizajnu, pokušavam se udaljiti od antidizajna s kojim sam koketirala. Treba širiti vidike i isprobavati različite stvari, protivnik sam stroge principijelnosti.
S Robertom Bratović počela si raditi za vrijeme studija. Ona je trenutačno u Londonu, u kojem ostaje dvije godine, a ti si u Zagrebu. Kako na taj način uspijevate raditi?
Blaženi Skype, Gmail, jumbo-mailovi, suvremena tehnologija… Uspijevamo! Zabavno je. Uglavnom se dopisujemo. Zvuk je često loš, pa smo se odlučile na chat. Chat postane smiješan u trenutku kada ga pokušavamo upotrebljavati brzinom kojom razgovaramo uživo; to je nemoguće. Tad se događaju sitni nesporazumi, koji u poslu stvaraju nova hibridna rješenja ili zbrku.
Hoćete li objaviti negdje te Skype-prepiske, npr. “Design Now, including txt”?
Znaš što, nije ti loša ideja. Zasad smo samo naznačile da je jedan rad – godišnji izvještaj Galerije Galženica – nastao isključivo upotrebom servisa Skype, Gmail, Gmail chata…, iako bi se na tu temu mogao napraviti jedan dobar antidizajnerski ili overdesign-rad. Upravo sam se vratila iz Londona, bila sam kod Beti. Malo sam se vrtjela po gradu, second handovima, podzemnoj, autobusima, galerijama, slušala i gledala Grace Jones. Ima retrospektiva Husseina Chalayana u Design Museumu. U Tate Modern su me oduševili radovi Fluxusa, oni svi razni art-kitovi odlično su izvedeni! Dobri su im i prijelomi časopisa koje su izdavali.
Što čitaš?
Toplo preporučam: Borislav Pekić – Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana, Filip Gracijan mi ga je spomenuo i neizmjerno sam mu zahvalna na otkriću tog genijalca, čitala sam ga još ljetos… ne zaboravljam ga… Trenutačno čitam Brunu Munarija, Design as Art.
Radila si s Robertom kazališne plakate za ZKM, za kulturni centar Veliku Goricu… Što te privlači kazalištu?
U posljednje vrijeme sve mi se nekako vrti oko kazališta, postala sam totalna ovisnica. Najviše volim prazno kazalište, njegov miris, zvuk, reflektore…Meditativno je sjediti na probama, mogla bih tako po čitave dane. Onda me ljudi pitaju: “Što, ti nemaš posla?” Ja kažem: “Pa to mi je posao!”
Za rad Play Away Violence Roberta i ti bile ste nagrađene na 40. Zagrebačkom salonu i Rektorovom nagradom. Koji koncept stoji iza tog rada?
Taj je rad bio prvi zajednički projekt Beti i mene. Proučavale smo što nas najviše smeta u društvu, složile smo se da je to nasilje, osobito psihičko, kojega često nismo svjesni, skriveno u porukama koje šalju mediji – prije svega mislim na televiziju i časopise koji nam nameću određene stereotipe prema kojima bismo trebali živjeti; to se stručno zove “strukturalno nasilje” i ono je najgore.
Tako smo odlučile utjecati na djecu već u najranijoj dobi kroz edukaciju o toleranciji prema različitom, koja bi ih trebala udaljiti od nametnutih stereotipa putem didaktičkih igračaka čiji su dijelovi tijela rastavljivi. Tako da se stvaraju igračke-antiheroji, kombinacijom ispravnih i “oštećenih” dijelova tijela. Jako smo se bile zagrijale za taj projekt. Na kraju smo se počele raspitivati o mogućnosti odlaska u industrijsku proizvodnju, ali svi ti silni zakoni i zahtjevi postavljeni pred projekt – odmaknuli su nas od realizacije.
S Robertom Bratović i Tomislavom Mostečakom radila si na projektu, One is Many, višenamjenskom odjevnom predmetu. Što vas je privuklo da radite na tome zajedno?
One is Many – jedan mi je od dražih projekata; suradnja dviju struka, različite metodologije i pristupi. Drago mi je da smo uspjeli na odjeći primijeniti metodologiju produkt-dizajna. Projekt je krenuo slučajno, učinilo nam se zanimljivo pozvati Tomislava na suradnju – i tako smo krenuli. Još pokušavamo taj projekt pripremiti za industriju. Imali smo nekoliko narudžba po mjeri, ali ne želimo da se na tome sve zadrži.
Nosiš li One is Many inače?
Nosi ih Sunčica Ostoić, Magdalena Pederin i Ksenija Jurinec, Beti i ja. Mi bismo željele da ih nosi i Ira Payer.
Kakav ti je plan za dalje? Što da ti zaželimo?
Nemam velikih planova. Skužila sam da bolje poslove dobivam kad ništa ne planiram – to ti na kraju dođe kao neka mudrost. (Plan B 17, Dora Budor i Maja Čule)
