Južnokorejski redatelj srednje generacije Ji-woon Kim za sobom ima nekoliko zapaženih uradaka, koji o svom autoru svjedoče kao o vrlo svestranom filmašu koji se podjednako dobro snalazi u različitim žanrovima. Naime, u desetogodišnjoj karijeri Kim je režirao drame, komedije, horore, gangsterske krimiće, a premda se ni u jednom slučaju nije radilo o pretjerano originalnim temama, ovaj je daroviti filmaš gotovo redovito postizao zavidne rezultate. Tako je njegov psihološki horor Priča o dvije sestre vjerojatno jedan od najstrašnijih i atmosferom najdojmljivijih azijskih horora posljednjih godina, a isti je slučaj s krimi-dramom Gorko-slatki život. Ona donosi već nebrojeno puta prožvakanu priču o mafijaškom ubojici koji zbog ljubavi odbija poslušnost šefu, nakon čega zarati s bivšim suradnicima, ali u Kimovom tretmanu ta prožvakana priča postaje stilizirano i uzbudljivo djelo impresivno orkestriranih akcijskih scena, pa ga nije tako lako zaboraviti nakon odjavne špice.
Dobar, loš, čudan
Njegov najnoviji uradak opet je smješten u novi žanrovski okvir, a ovaj je put Kim doista iznenadio jer se odlučio na vestern. The Good, The Bad, The Weird, kako to i sam naslov sugerira, njegova je posveta popularnim špageti-vesternima, poglavito najpoznatijem među njima. Radnja filma smještena je u Mandžuriju 30-ih godina prošlog stoljeća, gdje vlada bezakonje, dok se na istom prostoru sukobljava nekoliko vojski i kojekakve lokalne odmetničke skupine. Onaj “dobri” iz naslova je lovac na ucjene, “loši” je hladnokrvni vođa nekakve razbojničke skupine, dok je “čudni” pljačkaš vlakova o čijoj se sposobnosti preživljavanja gotovo raspredaju legende. Njih trojica će se igrom slučaja naći na istom vlaku, a potom će se upustiti u suludu jurnjavu divljim prostranstvima u potrazi za zakopanim blagom.
Baš kao i u slučaju ostalih Kimovih uradaka, i ovdje se radi o njegovom sjajnom osvježavanju odavno posrnulog žanra, s tim da ovaj put Kim neskriveno citira velikog Sergia Leonea i njegove filmove. Počev od korištenja istih kadrova, do “krađe” priče, preko velikog “troboja” na groblju na samom kraju filma te korištenja glazbe, Kim u potpunosti uranja u estetiku špageti-vesterna. Njegovi junaci nose šešire, marame, duge kapute – dakle sve ikonografske elemente vesterna – a on ih dodatno obogaćuje azijskim elementima kao što su leteći noževi, katane itd.
Ta neobična kombinacija toliko dobro funkcionira da je neodoljivo zabavna, a kada krenu revolveraški obračuni u kojima junaci lete iznad krovova u maniri azijskih borilačkih filmova, veselju nema kraja. Premda je Kimovu filmu nesumnjivo moguće štošta zamjeriti jer nije riječ o remek-djelu bez mana, film je toliko dobro režiran, vizualno je originalan i krajnje dinamično montiran, pa gotovo frenetična izmjena atraktivnih akcijskih prizora ne ostavlja previše vremena za razmišljanje o nedostacima. U svakom slučaju, radi se o jednom od najzabavnijih vesterna koje ćete u životu imati priliku pogledati.
Naturščik je car
Iako u filmu nastupa nekoliko sjajnih i vrlo popularnih korejskih glumaca, zvijezda je ipak Kang-ho Song, koji svojim impresivnim i duhovitim nastupom kao “čudni” krade svaku scenu u kojoj se pojavi. Taj sjajan i neosporno darovit glumac našoj je publici najpoznatiji po ulozi u možda najzabavnijem filmu o čudovištu ikad snimljenom – Domaćinu, velikog vizionara Bong Joo-hoa (glumio je i detektiva u njegovim Sjećanjima na ubojstvo, jednom od najzabavnijih filmova o serijskim ubojicama), a poseban je kuriozitet činjenica da taj nagrađivani glumac ni dana nije proveo u nekakvoj glumačkoj školi.
(Denis Vukoja, Plan B 18)
