Andreja Kulunčić jedna je od najzapaženijih hrvatskih umjetnica na međunarodnim izložbama, a njezini radovi mogu poslužiti kao barometar aktualnih društvenih i socijalnih problema u sredinama kojima se ta renomirana umjetnica bavi. Počevši od projekata “Zatvorena zbilja – embrio” i “Nama – 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća”, preko “Distributivne pravde” i “Maloljetničkih trudnoća” do “Mjesta pod suncem” i “Stanja nacije”, Andreja Kulunčić istražuje osjetljive teme. Metodologija kojom se umjetnica koristi često je interdisciplinarna, a nerijetko obuhvaća korištenje interneta kao alata unutar njezine metodologije.
Vaš posljednji projekt “Novi zatvor” realiziran je u Luksemburgu. Zašto ste izabrali baš tu temu?
- Luksemburg je među najbogatijim zemljama svijeta, mjereno po prihodu po stanovniku. Ima oko 400 tisuća stanovnika i oni žive u okružju socijalnog mira i blagostanja. Nisu fobični i nemaju problema sa strancima kojih ima i do 40% od ukupnog broja stanovnika. No ono što sam ipak pronašla kao problematično jest njihov odnos prema ljudima koji su prekršili zakon. Ako se drzneš dirnuti u nečiju privatnu imovinu, društvo ti ne oprašta. Jedan primjer: dječak od 16 godina koji je ukrao dva računala završio je u zatvoru. Kako u Luksemburgu postoji samo jedan zatvor, dogodilo se da je završio u ćeliji s ubojicom – i izašao iz zatvora kao “pravi kriminalac”.
Kakvi su uvjeti u zatvoru?
- Jako loši. Zatvor je malen i napučen. Europska komisija koja provjerava ljudska prava po zatvorima naložila je Luksemburgu da razdvoji maloljetne delinkvente i ilegalne imigrante od teških zločinaca i da se zatvorenicama osigura više žena čuvarica. Čuvari ih gledaju dok se tuširaju, što je korak od prostitucije, jer će neke možda pružiti seksualne usluge u zamjenu za drogu i druge stvari. Europska komisija rješenje za to vidi u izgradnji novog zatvora. Pitala sam ih kako napreduju po tom pitanju, rekli su: “Da, da, priča se o tome, postoji čak i zemljište gdje bi se to gradilo. Ali ljudi koji tu žive – bune se jer ne žele zatvor u svojoj blizini, pa se to razvlači.”
Od čega se sastojao vaš rad?
- Uz organizacijsku pomoć Casina Luxembourg, koji je njihova institucija slična Muzeju suvremene umjetnosti, oformila sam radnu grupu koja je izradila prijedloge za novi zatvor i poslala isti nadležnim institucijama.
U radnoj grupi bili su zatvorenici koji su tek izašli iz zatvora (jer uprava zatvora nije dopustila da radimo projekt takve tematike kod njih), arhitekt starog zatvora i jedan mladi arhitekt, koji je nacrtao naše ideje za poboljšanja. Došli su i socijalni radnici iz zatvora. Nakon što smo poslali naše nacrte nadležnima za novi zatvor, napravila sam instalaciju u Casinu. Htjela sam da bude “lijepa” jer je na izložbi “Meka manipulacija” u Luksemburgu trebala privući ljude koji donose zakone i odluke, tj. koji su u hijerarhiji moći. Bio je timeline projekta na zidu, na podu je bio tlocrt sadašnje ćelije, dok je na videu bio snimak razgovora odnosno diskusije radne grupe.
Imate mnogo zanimljivih projekata koji govore o obespravljivanju manjinskih skupina na zakonit način. Osobito je odjeknuo projekt “Bosanci van!”. O čemu je riječ?
- Posrijedi je problem koji je strašan i srela sam sličan i u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj i Sloveniji. Radi se o tome da u zakonima postoje mjesta koja omogućuju moderno robovlasništvo. To je institucionalni rasizam, a u Sloveniji stradavaju Bosanci. Oni su preko noći postali drugi i na njih se apliciraju užasni zakoni – koje kad ne poznaješ i ne izgledaju tako strašno. OK, Bosanci dolaze u Sloveniju, rade, šalju kući novac i to je to. Ali uvjeti rada su im loši, a ako ne slušaju poslodavca moraju ići iz Slovenije, tj. gube dozvolu za rad, a time i dozvolu boravka u Sloveniji. Plakati koje je za naš projekt dizajnirao Dejan Dragosavac Ruta pokazuju kako Bosanci žive, kakve su njihove sobe, što jedu, kakve su im satnice, pod kojim uvjetima rade u Sloveniji…
Oštra marketinška kampanja “Bosanci van!” razlikuje se od vaših dosadašnjih nastupa u javnom prostoru. Zašto ste promijenili uobičajeni suptilni pristup?
- Zato što su taj način izabrali moji suradnici, trojica građevinskih radnika iz Bosne koji su radili na obnovi Moderne galerije, za koju sam radila taj projekt. Oni su htjeli da budu na fotografijama i da njihov život bude izložen. Rekla sam OK i napravila city light plakate. Bilo je pet vrsta plakata na deset plakatnih mjesta, u centru Ljubljane. Sve se činilo u redu, a onda su gradske vlasti skinule plakat. Zašto – nikad nisam doznala. Ljudi su svašta govorili, bilo je telefoniranja i natezanja. Bilo je upita i na radijskim postajama – zašto je to nestalo, gdje su Bosanci… Onda su se vlasti napokon javile i rekle da je to birokratska pogreška; vratili su plakate na mjesto, gdje su ostali još tih nekoliko dana koliko je bio zakupljen prostor.
Kako dolazite do ovakvih priča?
- Teško, ali valjda za to imam nos. Osjetim gdje su surovi odnosi, gdje su “sive zone” društvenih odnosa. Moji radovi govore o tome kako se mî kao “prvi” odnosimo prema ljudima koji su u potlačenijem položaju. Jer često udaramo slabijeg od sebe. E, sad, tko je taj slabiji, pod kojim uvjetima se njih iskorištava, zašto mora postojati onaj “drugi”, tj. neravnopravan nama – pitanja su kojima se bavim. Pri tome ne mislim da umjetnost ima snagu promijeniti svijest ili ispraviti društvene nepravde, ali mislim da senzibiliziranjem nekoliko pojedinaca na određeni problem doprinosim dijalogu društva u kojem živim.
(Jelena Mušćet, Plan B 20)
