Zlatni krug
Ujutro sam od Totija unajmio auto – razdrndanu opel astru, koja mi je narednih dana bila jedini suputnik. Prva mi je ruta bio tzv. “zlatni krug”, popularna turistička tura istočno od Reykjavíka, koja vodi kroz nacionalni park Þingvellir [Tinkvetlir]. Preda mnom se odjednom stvorio prizor kakav još nikada u životu nisam doživio. Velika ravna crna ploča usred oceana počela je mijenjati oblik. Više nije bila samo ravna ploča. Horizont je postajao drukčiji. Planine nastale usred sudaranja tektonskih ploča također su mijenjale lice. A nigdje drveta. Posvuda samo prostranstvo i voda.
Brijao je hladan vjetar i padala kiša. Iznenada se sunce probilo kroz napuklinu među oblacima, svjetlo je otkrilo dramatiku – i ukazala se duga. Pratit će me svakodnevno, zbog sveprisutnih kapljica vode u zraku. Putovao sam, gledajući više oko sebe negoli pred sebe. Zaustavljao sam se često u Þingvelliru i na kraju stigao do Geysira [Kjejsira], mjesta po kojem je topli mlâz iz zemljine utrobe i dobio ime. Turista nije bilo previše i moglo se mirno hodati, gledati kroz vodena isparenja prema suncu i osjećati toplinu proključale zemlje pod nogama. Pedesetih godina turisti su zatrpali Geysir, bacajući kamenje u rascjep kroz koji izlazi voda pod tlakom; danas se tek ponekad aktivira. Ali zato susjedni tridesetmetarski gejzir Strokkur [Strohkur] radi – nikad bolje.
Prije nego što gejzir eksplodira – zemlja kao da se nabrekne jer želi rigati. A kada nakon te tenzije napokon prsne, čovjek osjeti strahopoštovanje prema moći prirode. Ponešto od toga teško je pretočiti u riječi. Među ostalim i Gullfos [Kutlfos], najpoznatiji islandski slap koji se obrušava s 32 metra visine, parajući zelenu dolinu i zasjenjujući plave oblake. U njegovom podnožju raspršene kapljice vode formiraju dugu, a gomile malih slapova – iskrice.
Dan sam završio u senzaciji za turiste zvanoj Blue Lagoon, koja u zadnje vrijeme – uslijed pojave neke alge – postaje zelena, zbog čega se znanstvenici iz svih sila trude zadržati je plavom. No bez obzira na te promjene, Plava laguna je namijenjena ekskurzijama, ulaznica od 30 eura je preskupa i sve se to doima pomalo sterilnim. Bio to mainstream ili ne, ovdje ipak imate priliku plivati u mliječnoj plavo-bijeloj vodi usred crnog polja skamenjene lave, na ugodnih 38 stupnjeva, i mazati se silikonskim blatom, poslije čega vam je koža nježna kao bebina guza. Efekt neusporediv s bilo kakvom kremom. A onda malo saune, pa hot tube, pa ručak, pa piće. Ležeći u toploj vodi, sâm sebi smiješan zbog maske od blata na licu i u ugodnoj snobovskoj pozi, razmišljao sam o Hrvatskoj i tome kako je ponekad dobro biti daleko od domovine.
Narednih dana uspostavio sam mali večernji ritual i potpuno se prepustio čarima lokalnih bazena. Svako selo zahvaljujući blagodatima geotermalne energije ovdje ima svoj vlastiti bazen. Ulaznica od tri eura jamči uvijek dobru relaksaciju. Neke su me činjenice fascinirale. Primjerice, na fešti od više stotina ljudi Islanđani izuvaju obuću; također, oni ubijaju kitove, jedu morske papagaje, a vjeruju i u šumska bića i patuljke. No zaprepastio me i ritual prije ulaska na bazen. Naime, budući da u kupališta ne ubacuju nikakve kemikalije, svi gosti dužni su se istuširati prije ulaska u vodu i dobro istrljati u zajedničkoj (muškoj ili ženskoj) svlačionici – i to potpuno goli. Svi ondje opušteno šeću bez gaćica, a ako se netko ne skine pod tušem, ubrzo na ramenu osjeti ruku radnika osiguranja koji pokaže nadolje i autoritarno kaže: Take it off.
