Ring Road
Nakon što sam obišao Golden Circle, poluotok Reykjanes i “vrata pakla” Heklu [Hehklu], najaktivniji svjetski vulkan čija se erupcija očekuje 2010. godine, počela je padati jedna od onih beskrajnih kiša zbog kojih boravak vani postaje nemoguć. Nakon što sam toga dana pojeo svoji peti hot dog na benzinskoj postaji, odlučio sam da se više nigdje ne zaustavljam i da nastavim putovanje prema istoku, sve do Höfna [Hepna], pet stotina kilometara dalje.
Put je trajao sedam sati. Cesta koja spaja gradove i kruži uz obalu otoka Ring Road zapravo je mala lokalna cesta, koja se često pretvara u jednosmjernu. Između gradova je samo pustopoljina, bez ikakvih postaja, sela, kuća, ičega. Tek ovce koje mirno pasu pokraj ceste, ali već u sljedećem trenutku – u jednom skoku mogu vam se naći pred automobilom.
Nakon mjesta Vik – po ulasku u kamenu pustinju iz koje se ne nazire kraj puta – počeo sam osjećati silnu tjeskobu. Činilo mi se da me ta velika praznina, kakvu je nemoguće osjetiti u urbanoj sredini, tišti satima. Brisači su imali svoj ritam, strugali su po staklu, na jedinoj radiostanici koju sam hvatao govorilo se dosadnim tonom koji je uljuljkivao, a mene je pralo u glavi. Nekoliko puta sam paranoično zaustavljao auto i provjeravao jesu li mi gume cijele – jer činilo mi se da mi volan čudno podrhtava. Bio sam posve sâm usred tog prostranstva. Cesta se činila beskrajno ravnom, a ritam pokreta davala joj je tek ispresijecana linija po sredini.
No onda sam ugledao glečere. Postajali su sve bliži, tako da sam naposljetku vozio tik uz njih. Bio sam im tako blizu da su njihovi kraci dopirali gotovo do same ceste. Činilo mi se da ih mogu dotaknuti. Prolazio sam pokraj glečera Vatnajökulla [Vatnajekutla], najvećeg među glečerima koji ne pripadaju Sjevernom ili Južnom polu.
Na radiju su pustili singl sa zadnjeg albuma Sigur Rósa – i kao da me snašla fatamorgana, učinilo mi se da sam uletio u santu leda. A odista i jesam. Potpuno nepripremljen, u zaprepaštenju sam spazio Jökulsárlón [Jekulsaurloun]. Kao na Grenlandu, sve je bilo tu: voda, plivajuće sante, led. Svijetlile su u pomrčini.
Te sam večeri u Höfnu razgovarao s nekim neobičnim Rusima. Jedan se zvao Sergej i žalio mi se na činjenicu da Islanđani ne žele primati strance i naseljavati otok. Tek nakon tog usputnog razgovora shvatio sam da već danima ni s kim nisam progovorio više od dvije rečenice. Poslije sam na benzinsku otišao na hot dog i pivo. Dosađivao sam dvjema mladim prodavačicama pitanjima o tome tko su, kako žive i o čemu razmišljaju na tom Islandu. A one su mi crtale kako da sutra ujutro od hostela dođem do luke.
