Čekajući sunce
Sutradan me probudio vjetar, svijajući drveće i udarajući po prozorima. Kiša je bila jača nego prethodni dan i sav je moj entuzijazam splasnuo. Otišao sam natočiti gorivo, ali jedva sam uspio izaći iz automobila. Čim bih otvorio vrata, ona bi se odmah sama zatvorila. Iznad nas je prolazila strašna oluja. No ipak sam odlučio krenuti na put – i dogodilo mi se da sam umalo ubio ovcu: veliku, debelu, bijelu ovcu s tankim nožicama, koja je iskočila na cestu dva metra od vozila, a onda odjurila prema stadu. Udariti ovcu na Islandu isto je kao udariti kravu u Indiji. Ovca je sveta životinja, a štetu bih morao nadoknaditi vlasniku.
Nakon što sam izbjegao prometnu nezgodu, vozio sam još nekoliko kilometara, ali vrijeme je postajalo sve gore. Po orkanskom vjetru nisam uspijevao voziti više od trideset kilometara na sat. Zaustavio sam auto na parkiralištu i u očaju razmišljao što mi je činiti. Nisam želio potrošiti cijeli dan čekajući u autu ili u kakvom hotelu. No onda je naišao još jedan putnik – i parkirao pokraj mene. Za volanom je bio dečko koji me zabrinuto gledao. Otvorio sam prozor i upoznao Carla, švicarskog Talijana koji je već mjesec dana bio na Islandu, planirajući da u naredne tri godine putuje svijetom. Osjetio sam zavist. Radio je u banci i odlučio dati otkaz – kako bi ušteđevinu koju je skupljao godinama utrošio na putovanja. Upitao me znam li kada će se vrijeme smiriti. Zatim smo odlučili zajedno potražiti hostel na nekoj farmi usred ničega.
Pomisao da sam konačno na Islandu ali se zbog vremena ne mogu nikamo maknuti – užasavala me. Morali smo jednostavno čekati da se oluja smiri, a u međuvremenu smo vrijeme ubijali kuhanjem. Carlo me je zapravo i spasio jer je sa sobom imao hrane za cijelu brigadu, dok ja nisam imao ništa osim krekera, a prva trgovina bila je pedeset kilometara dalje. Napokon, predvečer se razvedrilo, a u hostel je došao još jedan par. Carlo je tvrdio da u hostele na Islandu uvijek dolaze ili parovi ili samci. Nakon večere sjedili smo u staklenom vrtu naše drvene kućice, slušali huk oceana i tražili polarno svjetlo – auroru borealis. Bilo je vedro, no ukazao nam se tek obris njezina zelenog sjaja.
Povratak u stvarnost
Ustao sam u pet ujutro. Bila je još noć. Želio sam dočekati jutro u Jökulsárlónu. Prve zrake sunca prolazile su kroz odlomljene komade leda na plaži. Sjedio sam, drhtao na vjetru i uživao u prizoru koji sam gledao po prvi put. Nedaleko od mene krckale su sante leda, lomile se, i nošene rijekom ulijevale u ocean. A dan je tek počinjao. Jedan od onih dana koje čovjek pamti čitav život – zbog snažnog osjećaja življenja i sreće zbog života. To su trenuci u kojima slavimo postojanje. A toga sam se dana zaista nagledao takvih prizora. Posjetio sam nacionalni park Skaftafell [Skaftavetl] i slap Svartifoss [Svartivos], glečere, Selfoss [Selfos], crne plaže oko Vika i Myrdala. U Reykjavík sam stigao oko ponoći. Zaspao sam na Sabrininom kauču, pokraj jednog Amerikanca i jedne djevojke iz Španjolske. Snivao snom pravednika. Čak uopće nisam primijetio da Amer hrče.
Sljedeće čega se upečatljivo sjećam jest kolodvor u Oslu. Alkoholičari su bauljali uokolo, žicajući za gutljaj votke, a pješaci naguravali jedan drugoga. Promet se oglašavao zvucima sirena, truba i motora. Grad je pulsirao, a meni nije bilo jasno gdje se nalazim. Žalostilo me što je moj mir iščezao. Otišao sam do svoje sobe na brodu, legao i prisjećao se prizora Islanda. Nisam se želio tek tako predati civilizaciji. Gledao sam Heimu – film o dečkima iz Sigur Rósa, koji putujući i muzicirajući hladnim krajolikom svoje zemlje istražuju i sebe – i pokušavao zaspati, ne misleći o tome da ću već sutra stići u Zagreb.
(Davor Konjikušić, Plan B 16)
