Možda nije lako bubamarcu, no bome nije ni Tarinoj nuklearnoj obitelji. A kako bi i bilo, kada njezin “zakoniti” i djeca nikada ne mogu biti u potpunosti sigurni hoće li ih na povratku s posla i iz škole dočekati supruga i majka, ili neka od preostale tri osobe nastanjene u Tarinom tijelu.
T je razuzdana tinejdžerica kojoj tange izviruju iz hlača (po prirodi stvari, i guza), voli sve što vole mladi i uživa uživajući “maricu”. Njezina je dijametralna suprotnost Alice, patološki pedantna kućanica kao lansirana vremeplovom iz 1950-ih, ljubiteljica tradicionalnih vrijednosti, fanatično posvećena “držanju sva četiri kuta kuće” i upravljanju životima svoje – točnije, Tarine – obitelji. U odnosu na njih, Buck kao da je iz nekog drugog… točnije, trećeg svijeta. Stereotipna je američka seljačina, homofob i ljubitelj brze vožnje, dobrih kavgi, velikih piva i još većih cica.
No ovo veselo društvo – rezultat disocijativnog poremećaja identiteta – probleme uzrokuje ponajprije samoj Tari, koja je u dogovoru s liječnikom i uz podršku ukućana odlučila napraviti pauzu u uzimanju lijekova, ne bi li otkrila uzrok svojih psiho-nevolja. Jer, nakon “posjeta” T i njezina besciljnog šopinga – redovito je dočekaju vulgarne “krpice” i uvećani minus na računu, Buck se već u prvoj epizodi “pofajta” s kćerinim goth mladićem, a manipulativna Alice pokazuje ozbiljnu želju da je u potpunosti zamijeni “na neodređeno”.
Višestruka osobnost
Iako nedvojbeno predstavljaju problem, Tarine “dvojnice” (i Buck) na prihvaćanje njezine obitelji odgovaraju nepatvorenom toplinom, što seriju United States of Tara – koja se, usput, u SAD-u emitira od sredine siječnja – čini još zanimljivijom (nadajmo se samo kako to neće “kočiti” iznenađujuće obrate u budućim epizodama). Naime, u slučaju kino ili TV proizvoda koji u premisi sadrže višestruke osobnosti, rijetko ćete naići na ovoliku simbiozu “uvrnutih” i “normalnih”. Za nju su, naravno, u velikoj mjeri zaslužni potonji, ponajprije požrtvovni suprug Max; dotičnoga glumi izvrsni John Corbett, domaćim gledateljima najpoznatiji kao übercool radijski DJ Chris u Životu na sjeveru. Maxa podjednakom facom čini ljubav prema njegovoj ženi kao osobi, zbog koje odbija nasrtaje pohotne T i “obavljanje” pred počinak s Alice. Znatno manje razumijevanja za Tarinu situaciju pokazuje njezina sestra Charmaine (Rosemarie DeWitt), a čini mi se kako bi joj, baš kao i Tarini ženski “alter egoi”, rado preotela Maxa. Ili to, možda, iz mene progovara latentni “sapuničar”.
Eh, da ne zaboravim. Taru izuzetno uvjerljivo glumi Australka Toni “Muriel se udaje” Collette, a ugođaju, kao i razvoju radnje, pridonosi mjesto zbivanja – po mnogočemu tipična američka suburbija, savršen dom za Taru i njezin dinamični trojac. A kako sve češće imamo priliku uživati u Showtimeovim “draguljima” i na domaćim TV postajama – spomenimo samo Dextera, Kalifornikaciju, Travu, a odnedavno i Bratstvo – nije nerealno u bliskoj budućnosti na našim malim ekranima očekivati i ovu izvrsnu seriju.
Vražja mala
Tarin idejni začetnik je Steven Spielberg, no za ovu se seriju veže i danas uistinu “vruće” ime Diablo Cody – spisateljice, scenaristice, blogerice, striptizete… Ona je Spielbergovu zamisao razradila i pretočila u scenarije nekoliko ključnih epizoda prve sezone (zanimljivo je i da je neke režirao kultni američki filmaš John Dahl). Priznajem, još nisam pogledao Juno s kojim je ova svestrana mlada žena prošle godine zaradila Oscara za najbolji originalni scenarij, no ako je za vjerovati sveznajućem internetu – primjerice, osvrtu na seriju na webu New York magazina – Diablo je Taru itekako “obojila” pojedinostima koje asociraju na njezin scenaristički prvijenac.
(Matko Žurić, Plan B 17)
