Ljetno je vrijeme, ono u kojem kao da se od nas očekuje da budemo radosni i nasmiješeni, da zaboravimo na to da ne živimo u savršenome svijetu i da si barem u tih tjedan-dva damo oduška i zabavimo se, budemo nasmiješeni, da ne mislimo o problemima koji nas očekuju u danima, tjednima i mjesecima nakon odmora.
No nećemo sad zaglibiti u depresivne vode nego ćemo pokušati reći nešto o smijehu i radosti i onome što je otkrila znanost. Za početak, treba razlikovati smijeh od onoga što dovodi do njega. Smijeh je fiziološka reakcija na humor, neki smiješan događaj u okolini ili neki radostan događaj. Smijeh se sastoji od dijelova koji se pod koordinacijom mozga odvijaju istovremeno: od zvuka, koji proizvode naše glasnice pri smijanju, te od pokreta lica i ostalih dijelova tijela.
Smijeh kao sveprisutna ljudska (i ne samo ljudska) pojava. Smijeh postoji u svim kulturama svijeta, a čovjek se počinje smijati već kao mala beba.
No smijeh je prisutan i u čovjekolikih majmuna, čimpanza, gorila i orangutana. Da nije riječ o slučajnim glasovima koji sa smijehom nemaju veze (poput “smijeha” hijena), govori i činjenica da se majmuni smiju tijekom igre s drugim čimpanzama. Stručnjaci za evoluciju smatraju da se smijeh i u ljudi i u majmuna razvio kao jedan od neverbalnih socijalnih znakova, kao sredstvo zbližavanja članova zajednice. Neki stručnjaci smatraju da je smijeh imao važnu ulogu i u evoluciji jezika.
Međutim, iako je smijeh univerzalan u ljudi, ono po čemu se različite kulture razlikuju, kao i pojedinci unutar iste kulture, jesu različite norme i odgoj koji uče što je smiješno a što nije, te kada i kako se treba smijati. Poznato je, primjerice, da neke kulture smrt slave kao “odlazak” iz ovog svijeta u neki bolji, te su sprovodi zapravo slavlja u kojima se pleše i zabavlja. U nas su pogrebni običaji drugačiji, međutim u mnogim je situacijama dopušteno i čak poželjno biti nasmijan. U nekim pak drugim situacijama – možemo se dovesti u neugodnost ako se ne nasmijemo. Primjerice, ako se ne znamo nasmijati na nečiji vic, osobi koja ga je ispričala može postati neugodno, ili pak nama – ako je ta osoba direktor tvrtke, primjerice. Što biste pomislili o djevojci koja se ne nasmije na vic o plavušama koji joj ispriča tip koji joj se “upucava”?
Žene i muškarci imaju podjednako smisla za humor, premda se taj humor u nekim situacijama razlikuje. Tako primjerice, ako ste muško, a čudite se što vaše podrigivanje nije smiješno djevojci koja vam se sviđa, to ne znači da ona nema smisla za humor. Jednako tako, ako ste djevojka, ne mora vam biti čudno što vašem dečku nije smiješna prekratka minica koju je obukla vaša prijateljica. Ispričavamo se seksualnim manjinama što analogne primjere za njih prepuštamo njihovoj mašti i iskustvu.
Iz navedenih je primjera (vjerujemo da se većina čitatelja često nalazi u sličnim situacijama) vidljivo da je smijeh važan za naše odnose s okolinom. Korištenje humora i smijeha, odnosno njegova primjerenost i prilagođenost sugovorniku i situaciji – važna je u uspostavljanju i održavanju veza s ljudima iz okoline. Zapitajte se samo biste li se glasnije smijali da neku komediju gledate sami ili u društvu? Vrlo vjerojatno u društvu. Sami se možda uopće ne biste glasno smijali.
Smijehom izražavamo da smo u dobrom stanju, da smo spremni na druženje i na druge ljude. Ljudi koji se ne smiju ili su uvijek namrgođeni – najčešće nisu poželjno društvo, dok vedre i nasmijane osobe uvijek mogu računati da neće provesti večer sami. Osim što smijehom izražavamo naše stanje zadovoljstva, smijehom kao reakcijom na nečije namjerno smiješno ponašanje ili govor – dotičnoj osobi poručujemo da nam je ugodno s njom biti u društvu. Osobama koje se smiju lakše ćemo prići, a i privlačnije su od osoba koje se ne smiju.
