Milan je naslijedio stan od ujaka, bolje ne može biti. Osim stana posjeduje plazmu, mačku, plavušu, laptop, fiat uno. Međutim, zidovi su oronuli i zjape za žbukanjem. Kako stjecajem okolnosti trenutačno nema para za žbukera, ni pojma o žbukanju, uzima laptop, otvara Google i utipkava – sa slučajnim razmakom – Ž BUKA. Klikne na prvi od ponuđenih linkova www.myspace.com/zbuka, sav sretan, sa sjajem u očima zbog pameti interneta, kad ono… Tlo u stanu počinje podrhtavati, prozorska okna bjesomučno udaraju o zidove, jak vjetar puše niotkuda, gitara reži, neka žena urliče: “You are a mean, mean man and I’m as dumb as the rain, falling on my head again and again…”
Wow, kakav flash! What! The! Fuck! Is! This!? Kaaakva je ovo buka?!
Ženska buka, Ž/BUKA.
Pop-star feministkinja Sara na bubnjevima, chill psy Eva na gitari, efektima i vokalu, acid anarchic Sunčana na bassu i vokalu, beskompromisno, slobodoumno, na njima svojstven način stvaraju/čine ž(ensku)/buku, s jasnim ciljem: “Mi užbukavamo ljude u našu priču, naš film, naše stanje pomalo idealistički slobodnog i neopterećenog uma.” Kao pravi punk bend, Ž/buka je nastala spontano, iz ljubavi prema glazbi, dobrog položaja zvijezda na nebu i jednog glasnog i slobodnog YEAH! otpuštenog u svemir. Djeluju (u početku pod nazivom Perro Fatal) od 2005. godine. U razdoblju od tada do danas dogodile su se neke promjene, no održan je kontinuitet rada i kreativnosti, a ostvaren je značajan napredak u izričaju i izvedbi. Bend je promijenio više bubnjarki, no uvijek je djelovao kao ženski trio, tako da ni sadašnja postava ne odudara od tog principa. Za razliku od mnogih drugih bendova, one nemaju frontwomanicu koja bi bila najljepša u bendu, koja bi najviše pričala, koju bi se za sve pitalo i koja bi, napućenih usana, na koncertima nosila crne naočale. One su nasmijane, poštuju i vole jedna drugu, dok stvaraju dobar zvuk dobro se zabavljaju, čak i u onim dijelovima kad neka ispadne iz ritma.
Za svoju glazbu u šest riječi kažu da je emotivna, snažna, melodična, skačkava, neočekivana, naša; a za one naprednije čitatelje, koji traže nešto opipljivije: melodično-psihodelični zaprljan zvuk gitare, pjevajuća bass-linija, čvrst groovi-bubanj, sve protkano ženskim senzibilitetom i oštroumnošću. A za geek ekipu koja ih nije slušala, a želi točno ime žanra, Žbuka veli: “Volimo reći da sviramo / (slash); naime kada se opisuje glazba bendova koji nisu žanrovski striktno određeni, onda dobijete kobasicu tipa: rock/powerpop/experimental/bla/chill, pa da ne kompliciramo: naša glazba je taj ‘/’.”
Jedan od rijetkih koji pokušavaju pronaći ravnotežu između novca i ljubavi prema RnR-u te ga očuvati u izvornom obliku jest producent Hrvoje Nikšić, koji Žbukericama snima demo u studiju Kramasonik i užbukavanje počinje. Koncerti se nižu (GAW Festival, Kset, Dirty Old Festival, birc Mimoza u Puli, Spunk, SC), publika pleše, one sa smiješkom u kutu usana opušteno pjevaju: “Zlo mi je, zloooo mi je, zlo mi je, vooolim te…” – svaki put iznenadivši publiku novim žbuka-štosom. (Nenad Borović, Plan B 15)
