Malo je ljudi koji neće obratiti pozornost na kolegu s posla koji uđe u sobu i kaže: “Čuo sam novi vic”. Ako to taj kolega čini često i ako su “novi vicevi” smiješni, taj će kolega uvijek biti dobrodošao, čak i ako dođe radi neke ozbiljnije stvari. Mnogi od nas gotovo svakodnevno dobiju barem jedan humorističan e-mail, bilo da se radi o “provali” nekog političara, vicu ili linku na neku duhovitu novozelandsku reklamu. Većina će taj e-mail proslijediti dalje.
Volimo slušati zabavne viceve, gledati komedije ili se jednostavno nasmijati bezgraničnosti ljudske gluposti. Ljude bez smisla za humor često doživljavamo kao dosadne, “preozbiljne”, a katkad i ne osobito inteligentne. Humor je sveprisutna pojava i može imati važnu ulogu u socijalnim interakcijama, no unatoč tome znanost se do prije nekoliko desetljeća nije mnogo bavila tom “neozbiljnom” temom. Tek se u novije vrijeme počinje s ozbiljnijim istraživačkim pristupom humoru.
Humor se svakodnevno koristi u komunikaciji, kako onoj među pojedincima ili manjim skupinama ljudi, tako i u komunikaciji s javnosti, bilo da se radi o izjavama političara ili o marketinškoj komunikaciji. Sjetimo se samo našeg predsjednika i njegove navike da s javnošću komunicira vicevima i dosjetkama, ili nekih šaljivih reklama koje imamo priliku vidjeti na TV-u.
Svakodnevni humor
Prva skupina su vicevi – kratke šaljive dosjetke ili anegdote koje se prenose od osobe do osobe. Autori viceva rijetko su poznati, a vrlo često vicevi se mijenjaju i prilagođavaju aktualnoj situaciji. Vicevi često prenose i neke stereotipe – sjetimo se samo viceva o Zagorcima, Bračanima, Bosancima, Škotima, plavušama i tako dalje. Nadalje, novi vicevi često nastaju kao reakcija na neku aktualnu situaciju ili poznatu osobu; takvi vicevi padaju u zaborav, kao i situacija ili osoba povodom koje su nastali. S druge strane, neki vicevi su “klasici” i pričaju se neovisno o situaciji, a katkad i likovi iz klasičnih viceva postaju glavni junaci viceva s aktualnim prizvukom. Tako se, primjerice, već dugo godina ne pričaju vicevi o Milki Planinc, za razliku od viceva o Muji i Hasi.
Druga vrsta humora je spontani razgovorni humor, koji namjerno koristimo tijekom razgovora s drugim ljudima. Ovo je najčešća vrsta humora u svakodnevnim situacijama. Ona se spontano stvara tijekom komunikacije i ovisi o situaciji. Tako kad nekome prepričavamo dogodovštinu s posla, našem slušatelju to uopće ne mora biti smiješno, osobito ako nije upućen u neke detalje važne za razumijevanje situacije. Postoji više podvrsta ovog oblika humora: sarkazam, ironija, šaljive dosjetke vezane uz nečije pitanje, šaljivo prepričavanje događaja, satiričko izlaganje naših pogleda na političku situaciju i tako dalje.
Osim namjernog humora, postoji i slučajni humor. Kada se netko zalije pivom, to može biti smiješno ljudima oko njega. Lapsusi i pogreške u govoru također mogu biti smiješni. Sjetimo se samo jednog od prošlih ministara i filmova na YouTubeu koji su se širili. Sumnjamo da je dotični ministar namjerno želio ispasti humorističan.
Što nam je smiješno?
Što je to što nam je smiješno? Zašto nam je smiješno ako neki glumac parodira političara dok nam taj političar inače uopće nije smiješan? Što neki vic ili nečije ponašanje čini smiješnim?
Postoji nekoliko različitih tumačenja razloga zašto nam je nešto smiješno. Različiti su stručnjaci, ovisno o svojim teorijskim polazištima, isticali različite psihološke mehanizme koji su važni u humoru. Tako su, primjerice, neki isticali agresivnu komponentu u humoru, tvrdeći da se humorom oslobađamo negativne energije, napetosti i stresa. Drugi su pak stručnjaci isticali preokret, odnosno iznenađenje kao glavnu komponentu koja nešto čini smiješnim. Dakako, nije svaki preokret smiješan.
Humor mora imati i određenu dozu “igre” i njegov ishod za nas ili ljude iz okoline ne smije imati ozbiljnih posljedica. Poskliznemo li se na koru od banane i nije nam ništa, vjerojatno će se ljudi oko nas tome smijati (a možda i mi sami), međutim poskliznemo li se na bananu i slomimo ruku, do smijeha neće biti ni ljudima oko nas, a još manje nama.
Jednako kao što je važna situacija i sam sadržaj, važna je i publika, odnosno njezine karakteristike. Proces humora obično uključuje tri strane: izvor humora, objekt humora i publiku. Katkad se neki od tih sudionika preklapaju. Primjerice, ako pričate kako ste negdje ispali glupi, vi ste istovremeno i izvor i objekt humora. Ako zezate prijatelja oko nečega, on je istovremeno i publika i objekt humora.
Tu su stručnjaci utvrdili nekoliko općih pravila koja vrijede u gotovo svakoj situaciji:
Ako i izvor i objekt humora dijele zajedničke osobine, vjerojatnost da će nešto biti doživljeno kao smiješno –velika je. Primjerice, ako u svojem društvu zbijate šale na račun svoje obitelji, humor će vjerojatno biti dobro prihvaćen. Humor će jednako dobro biti prihvaćen i ako izvor humora i publika dijele zajedničke osobine. To je, na primjer, situacija u kojoj u društvu pričate vic na račun Slovenaca. Međutim, ako taj isti vic pričate skupini Slovenaca (a vi niste Slovenac), tada vaša šala neće biti prihvaćena, kao ni bilo koja druga u kojoj publika i objekt humora dijele zajedničke osobine u većoj mjeri nego izvor humora. Osim navedenih odnosa, s doživljavanjem humora povezane su i različite karakteristike publike. Na primjer, postoje određene razlike između muškaraca i žena. Muškarci češće nego žene koriste agresivnije i uvredljivije oblike humora. Nadalje, ženama je pri odabiru partnera važniji smisao za humor negoli muškarcima.
Osim spola, na doživljavanje humora utječu i drugi čimbenici – poput dobi i obrazovanja, te osobito kulture, odnosno miljea u kojemu živimo.
