Brzi, izlomljeni, nalik raspjevanom pneumatik-čekiću. Zaboravljeni semplovi 80-ih, obgrljeni dark wave vintage synthom koji ljutom ritmu daje prizvuk detroitske early techno melankolije – stvaraju idealnu klimu za povremeno rascvjetavanje raspojasanih syntetiziranih gitarskih rifova. Ovakav asfalt jungle sound dizajn jednostavno upija u deep layering sarkastično-depresivne tekstove interpretirane mladim, zdravo buntovnim ženskim vokalom, procesiranim na granici glitcha, koji bez obzira na mračnu tematiku pjesama svojom energijom isijava optimizmom, dajući nadu u mraku.
To je Hemendex, zvuk koji definitivno nedostaje domaćoj glazbenoj ponudi, mršavoj u djelu live cross-over pop-elektronske glazbe koja u svijetu egzistira na visokoj razini. Kad kažem u svijetu na visokoj razini, ne mislim na nešto ultra specijalno bolje ili lošije. Glazba koju stvaraju bendovi Fischerspooner, Crossover, Viva la fete, Angie Reed, Ladytron, Adult, The Rapture – jednostavno je produkt društva u kojem ti bendovi egzistiraju, u prednosti su zbog liberalnije političke situacije i možda boljih ekonomskih uvjeta, što opet nije presudno u glazbenom stvaralaštvu, izričaju.
Poanta je u hrabrosti beskompromisnog javnog izricanja osobnog stava, konstruktivnom odupiranju postojećem vrtlogu glazbene industrije, kao i senzibilitetu kojim se kaos urbane egzistencije sublimira ne nužno u buku i prljavštinu koja dolazi na prvu loptu, nego u komunikativan zvuk s osjećajem za empatiju prema publici. Mogu slobodno reći da Hemendex otvara nova vrata na domaćoj underground sceni koja nas vode u dimenziju – kako se to danas naziva – nu wavea, neminovni puzzle koji nedostaje na glazbenoj sceni, kao i u društvenom kulturnom životu.
Live doživljaj
Hemendex ne nastupa kao klasičan bend, nego kao performance kolektiv. To vam izgleda kao da plešete u šumi zvučnika iz kojih izlazi zvuk životinjskog big banda, gdje je na ritam-mašini medvjed sa zebrinim šarama, na synthu kojot s krznom rakuna, na gitari krokodil u kimonu, vokale pjeva skulirani ris sa crnim naočalama, a umjesto sunca i mjeseca je projektor iza kojeg se krije psihoaktivna žaba.
Kao pravi “šmekeri”, prvo izdanje objavit će na kolor 10” split vynilu, sigurnom metodom, samoizdat. Prije vinila EP Hemendexa moći će se kupiti na netu po principu daj kol’ko daš, a može i džaba. Ovakav pristup izdavaštvu – pored slatkog osjećaja neovisnosti – predstavlja i vid aktivizma u borbi s glazbenom industrijom, a također je i smjernica, ohrabrenje drugim mladim bendovima bez izdavača.
Nara od domaćih bendova najviše voli Školjke; kaže: “Meni srce igra kad čujem Školjke”. Jazza voli Klaus: “Krunicu zaboravljam u džepu svog kaputa”, dok Miro poručuje čitateljima Plana B: “Cijev je šipka kroz koju je provučena rupa…” Nora i Dino mrko vas gledaju.
Je li ime Hemendex preuzeto od imena pilule koja stvara osjećaj ushićenja, euforije i daje snage za vječni ples ili je trash kovanica ukradena iz menija nekog restorana, a znači ham and eggs iliti jaja sa špekom, jesu li Nara, Nora, Dino, Miro, Jazza ekipa glazbenika koju dobro poznajete otprije – neću vam otkriti, a nije ni bitno. Činjenica je da postoje, i da će ako ustraju napraviti bitan pomak nabolje u hrvatskom klupskom životu, gdje će ih za desetak godina nazivati začetnicima hrvatskog nu wavea s početka dvije tisućite, iz kojeg će nastati desetine novih bendova inspiriranih zvukom Hemendexa. Take a pill and sleep. (Nenad Borović, Plan B 19)
