Trojica Švicaraca koji posuđuju ime od sindikata proizvođača žita rade zajedno od 1999. u medijima filma, fotografije, ilustracije i instalacije, za svako kašnjenje na posao propisali su novčanu kaznu, a u svaki projekt koji rade pokušavaju unijeti nešto osobno – fascinirani ni lijepim ni ružnim, po mogućnosti stvarima koje se tope, osakaćenim dijelovima tijela ili kombinacijom svega navedenog
Ispričajte nam kako ste se vas trojica – Sami Benhadj, Tarik Hayward i Guy Meldem – upoznali i kakve veze ima sindikat proizvođača žita s dizajnom?
Upoznali smo se na prvoj godini faksa, na École cantonale d’art de Lausanne u Švicarskoj (www.ecal.ch), te smo dobili poziv da napravimo vizualni identitet tvrtke koja se bavila proizvodnjom žita, a jedno od imena koja smo im predložili bilo je Körner Union. Na tom smo projektu prvi put surađivali, klijent je odbio ime koje smo im predložili, pa smo mî odlučili zadržati to ime, činilo nam se da je strašno cool (zvučalo je njemački). Jednom kad smo imali ime – nekako je došlo samo od sebe i to da nastavimo raditi zajedno.
Radite li zajedno na svim projektima?
Obično realiziramo projekt udvoje, ali svi troje diskutiramo i osmislimo koncept prije nego što krenemo u realizaciju. Budući da svaki od nas trojice ima drukčije viđenje stvari i svoje jače strane, to je stimulirajuća konfrontacija – kolaboracija između različitih svjetova.
Postoji li nešto oko čega se ne slažete dok radite?
Svađamo se oko svega mogućega. Svaki ponedjeljak ujutro sastavljamo tjedni raspored i to je prava noćna mora. Ponekad nam to traje čitav dan, razmišljamo o tome da to snimimo i pokažemo ljudima koliko glupi možemo biti, ali izgleda da je to jedina strategija koja funkcionira kod nas, pa se toga i držimo. Također, imamo jedinstven set pravila dok radimo; npr. svaka minuta kašnjenja na jutarnji sastanak kažnjava se novčano (0,50 švicarskih franaka po minuti).
Vrlo švicarski princip! Kako raspoređujete vrijeme između rada na komercijalnim i umjetničkim projektima?
Pokušavamo raditi pola vremena na komercijalnim projektima, a pola na samoiniciranima. U idealnom svijetu najradije bismo provodili sve vrijeme radeći na svojim projektima, ali ipak tu i tamo nam dobro dođe nekakvo ograničenje dok radimo.
Gdje pronalazite inspiraciju u svakodnevici, a gdje dugoročno?
Na dnevnoj bazi na nas utječu televizija, izložbe koje pratimo, knjige, ali dugoročno inspiraciju pronalazimo na razini koja je mnogo više introspekcijska. U principu gledamo sve što i drugi ljudi u našoj branši gledaju, ali onda to pokušavamo preobraziti s osobnog stajališta i uključiti u to svoj smisao za humor, koji se može činiti ponekad drugima neshvatljiv. Rekao bih da su nam ipak najveća inspiracija naši bliski prijatelji i mjesto gdje smo odrastali, švicarsko selo i prekrasni krajolici.
Možete li objasniti odakle potječe estetika u vašim radovima, što utječe na vašu vizualnu formu i način razmišljanja?
Na nas utječe toliko stvari da bi ih bilo nemoguće navesti ovdje – možda bismo vam morali preuzeti čitav časopis na godinu dana da ih navedemo sve. No ako ipak želite neki name-dropping, moramo reći da je na nas vizualno dosta utjecao švicarski modernizam – Bill, Lohse i Müller Brockmann – iako ne dijelimo njihov konceptualni pristup. Tijekom studija neki su nas od naših učitelja – Norm, M/M i Aude Lehmann – usmjerili prema jednom vrlo otvorenom pristupu dizajnu, koji i danas inkorporiramo u svoj rad.
Što vidite kroz prozor vašeg studija?
Čitavu šumu projekata. Lijep je to pogled.
Ilustracije koje radite često koriste neke elemente koji se ponavljaju, poput odrezanih dijelova tijela, fleka od boja, struktura koje se tope…Odakle dolaze ti motivi i zbog čega ih toliko često koristite?
Vjerojatno je to djelomično fascinacija, a djelomično intelektualna lijenost – postoji nešto nevjerojatno pop i prekrasno u stvarima koje se tope, i ponekad morbidno, što nam se toliko sviđa. Općenito nam se sviđaju stvari za koje ne možete reći jesu li lijepe ili izuzetno ružne. Kad radimo na novom projektu skoro uvijek pokušavamo takve vizuale uključiti i nanovo promišljati. Vrlo često vaši fotografski radovi i videoradovi uključuju snimanje objekata ispred fraktaliziranog ogledala ili refleksivnih površina koje rezultiraju u multiplikaciji objekta, kao što možemo vidjeti u videu za švicarski bend Larytta “Souvenir de chine”, oglašavačkoj kampanji za Uniqlo, ili fotografijama koje izlažete u galerijskim prostorima.
Ljubav prema kaleidoskopu potječe iz djetinjstva?
Kada nas naruče za fotografski projekt, volimo koristiti klasične i tipične elemente prisutne u studijskoj fotografiji, ali na poseban način, te njima postižemo drugačiji smisao i osjećaj od prvotnog. Radite na projektima različitih profila i u različitim medijima: od ilustracije, stripa, videa, fotografije, oglašavanja, do instalacija koje postavljate u galerijama.
Gdje vidite svoj rad u raspravi o dizajnu naspram umjetnosti, te kada jedno postaje drugo?
Mislimo da su te dvije stvari vrlo različite, budući da je jedna usmjerena da na kraju ipak zadovolji klijenta, a prva ostaje u sferi osobnog. Ali oboje nam se sviđa kao da smo im mama i tata, a i vidimo povezanost među njima na način da se međusobno hrane, prožimaju i poboljšavaju.
Također ste jedan od rijetkih dizajnerskih kolektiva koji reprezentira menadžerica, Carole Lambert? Ona može doći do klijenata do kojih mi nikada ne bismo mogli doći bez svog agenta – mislim prvenstveno na velike agencije koje se ne bi usudile raditi s malim dizajnerskim kolektivom kad ne bi bilo osobe koja ih je sposobna uvjeriti u to, što Carole zasigurno može.
Najdraža knjiga i gdje ju je najbolje čitati?
Od prošle godine to je Ljetopis Ptice-navijalice Harukija Murakamija, a najbolje mjesto za čitanje je u vlaku.
Koji su vam planovi za budućnost?
Želimo se posvetiti većem projektu koji će sumirati sve naše interese i eksperimente i nešto što će imati izraženu emocionalnu stranu. Moguće da će to biti ljubavni film!
Je li dizajn seksi?
Nažalost, nije.
(Dora Budor i Maja Čule, Plan B 20)
