Trg tradicionalnih obrta

Varaždin, grad u gornjoj Podravini, poznat je kao grad baroka, glazbe i cvijeća. Ubraja se u najljepše dobro očuvane barokne urbanističke cjeline u našoj zemlji. U sklopu stare gradske jezgre, koja čuva duh prohujalih stoljeća, nalazi se Trg tradicionalnih obrta. Taj trg ne samo da nije poput drugih, nego je, štoviše, jedinstven u Hrvatskoj. Želeći osnažiti barokni ugođaj i doprinijeti boljoj turističkoj ponudi, u Varaždinu je odlučeno da na tome trgu svakodnevno budu prisutni tradicionalni obrtnici – klobučar, tkalja, kovač i lončar.

Duga obrtnička tradicija

Trg tradicionalnih obrta postavljen je na Franjevačkom trgu prije svojih sedam ili osam godina a za tu je ideju zaslužna činjenica da je Varaždin grad koji ima dugu obrtničku tradiciju. Tako je ondje danas moguće uživo vidjeti kako se na tradicionalan način tka, kuje, te kako se izrađuju šeširi, kape i grnčarija. Posjetitelji mogu prisustvovati izradi pojedinih predmeta, ali i sami iskušati, primjerice, lončarsko kolo ili tkalački razboj. Također, sami mogu iskovati i Varaždinski medaljon, jedan od simbola grada.

O značaju varaždinskih tradicijskih obrta svjedoči i činjenica da su ta stara zanimanja postala motivima na prigodnim poštanskim markama, izdanim povodom prošlogodišnje jubilarne 10. obljetnice varaždinskog festivala Špancirfesta. Riječ je o kompletu tzv. “pepeljuga”, maraka bez označene novčane vrijednosti, ali koje nalijepljene uz “pravu” marku mogu putovati svijetom. Tako su uz purgara, husara, poštare, notara, verglaša i milostivu – na ovim markama svoje mjesto našli i tradicijski obrti: lončar, kovač, klobučar i tkalja, svaki na svojoj markici. Marke je dizajnirao gradski notar i umjetnik Krunoslav Čolo.

Prema riječima naših sugovornika, Turistička zajednica Grada Varaždina, predvođena direktoricom Brankom Tropp, odlučila je okupiti ljude koji su posjedovali osnovna znanja o tim zanatima, ili su bili voljni učiti, te im je ponudila doškolovanje za svaki posao i opremu za rad. Saznajemo da je lončar Jadranko Györek (www.loncarstvo.hr) godinu dana usavršavao svoje vještine obrade gline – kako bi od proizvođača glinenog nakita postao stručnjak za proizvodnju tradicionalnih posuda, vrčeva i ostalih lončarskih proizvoda, a sve prema jednom tradicionalnom načinu izrade.

Za lončarstvo ne postoji škola. Doduše, u školama postoji oblikovanje keramike, što je više umjetnička keramika, dok se tradicionalno lončarstvo uči po principu “s koljena na koljeno”, kaže Györek.

Slično je počela i Iva Pešut, varaždinska tkalja, mlada dama koja je na prijedlog Turističke zajednice počela učiti tkanje, a danas svoja platna, ručnike, torbice, remene i sve ostale proizvode od pamuka, vune, lana ili konoplje izrađuje na tkalačkom stanu starom više od stotinu godina.

Tkanjem želi očuvati narodnu baštinu, kaže, kako bi se i budućim generacijama pokazala vrijednost i osobitost ručnog rada. U radu se također koristi isključivo tradicionalnim metodama i tehnikama izrade tkanja, kao što su prebori po daščici i utkanice. (Utkanice, temeljni motiv ukrasa narodnih nošnji i ručno tkanih predmeta, izrađuju se pomoću duge i tanke igle u koju se umeće pređa u željenoj boji. Nîti se broje prema uzorku nacrtanom na kvadratnom papiru; kada je igla iznad osnove – nastaje uzorak u boji, a kada je ispod osnove – ostaje boja potke.)