Tko s 25 godina u Veneciji osvoji Srebrnog lava za prvijenac, mogao bi nosom početi parati oblake. No James Gray, samoprozvani luzer par excellence, posvetio se mukotrpnom brisanju prašine s američke kinematografije iz 70-ih, zlatnog doba Coppole, Scorsesea, Friedkina… U četiri filma, četiri njujorške priče retro štiha (Mala Odesa, U ime pravde, Braća po krvi, Dvoje ljubavnika), ova prosta duša slavenska, zaljubljena u Dostojevskog i Shakespearea, pronašla je moto: naracija je njegova furka. Plan B prisustvovao je master classu u kinoteci Forum des images.
AUTOPORTRET
Odrastao sam u radničkom kvartu u Queensu u New Yorku. Moj otac nije želio da se bavim režijom, a majka bi govorila: “Nikad nećeš uspjeti, nemamo potrebne veze.” Uvijek su me obeshrabrivali, ali ne zato što su loši roditelji. Htjeli su me zaštititi. Slična stvar se događa i Leonardu u Dvoje ljubavnika (Two lovers). Nemoguće mi je odrediti razliku između svoje osobne priče i onog što volim u određenim filmovima. Velik dio puberteta proveo sam u kinodvoranama. Bio sam, odnosno, jesam totalni luzer. Dok sam bio tinejdžer, umjesto da brijem okolo s djevojkama, ja sam radije kao pravi kreten visio u kinu. Sam. Baš sam razmišljao o tome, sad prije nekoliko sati, dok sam kupovao igračke za djecu. Vozio sam se u tom pariškom taksiju i gledao kroz prozor kako se zgrade nižu pred mojim očima, odmah mi je u glavi zasvirala glazba iz Truffautovih filmova… Ljubav prema umjetnosti te određuje kao ličnost, ona je dio tebe.
RECIKLAŽA
Smatram da svaka osoba koja je kreativna zapravo krade od najboljih i onda pokušava unijeti sebe u to. Prvi kadar iz filma U ime pravde (The Yards) u potpunosti je pokraden iz Renoirovog La bête humaine (sic). Uopće nemam problema s tim. Zapravo, mislim da ljudi kradu čak i kad im to nije namjera. Jučer sam bio na Picassovoj izložbi i čitao sam njegove citate na zidu. Bilo je jako zanimljivo, ali i u neku ruku razočaravajuće. Stalno je ponavljao: “Htio sam napraviti što nitko nikad prije nije napravio!” – što je po meni obična glupost! Mislim, dovoljno je pogledati zadnje crteže lubanja kako bi se uvidjelo da je to umjetnost prisutna već stoljećima. Nije radio ništa novo! Što ne znači da je manje vrijedan umjetnik. To samo znači da ima nešto starije ili nešto drugačije utjecaje… Zapravo uopće ne razmišljam o tim stvarima. Ne brinem o tome je li nešto original ili ne. Nekako osjećam da, ako uneseš sebe u film, ti si taj, jedan i jedini… Usput budi rečeno, hvala bogu da nema više od jednog mene!
Dakle, uvijek gledam stvari na ovaj način: ako tvoj individualan glas uspije proizaći iz nečega, postat će jedinstven. Mislim, Martin Scorsese proveo je čitavu karijeru kradući od svakog pomalo… Da! Ali on je Martin Scorsese i uspio je od svojih filmova napraviti jedinstvena djela. Čak i Stanley Kubrick, koji je proveo toliko vremena usredotočujući se na stvaranje jedinstvenih uradaka, nečeg što nikad nitko nije napravio, čak i on je posuđivao. Dovoljno je pogledati avangardni film Allures iz 1961., autora Jordana Belsona, koji je definitivno izvor za 2001: Odiseja u svemiru. Što bi Francis Coppola rekao: “Naravno da kradem, samo kradem od najboljih”…
BUT FIRST…
Prije snimanja puštam ekipi filmove. Prije zadnjeg sam puštao nešto manje, bilo je manje filmova od kojih sam mislio krasti… Moj zadnji film je romantična drama. Danas je teško naći filmove koji tu temu obrađuju ozbiljno, naročito u američkoj kinematografiji. U Europi ih se donekle još može naći. Nekad sam prikazivao Vrtoglavicu, između ostalih… Cilj je, zapravo, uzdići cijelu ekipu na istu razinu, kako bi svi shvatili vrstu tona i emotivnog okruženja koje želim stvoriti. Pokušavam prenijeti određenu autentičnost tona, emocije i ambijenta, cilj mi je da budu konstantni u cijelom filmu. I onda mi preostaje nadati se da su svi sa mnom na istoj valnoj duljini. Prikazivanje drugih filmova je samo neka vrsta stenografije. Onda još izrađujem vizualne “rječnike”, pokazujem im slike, puštam glazbu na setu glumcima… Sve s ciljem da pomognem neverbalnom da izađe na vidjelo.
Filmovi koje im puštam gotovo isključivo su europski, i to iz razdoblja od otprilike 1959. do 1980. godine. Prikazao sam svega par američkih filmova, a iz Azije valjda nijedan. Ne znam zbog čega. Zapravo cijenim redatelje iz svih dijelova svijeta. Ali moja prava ljubav je europski film.
