Laos

Laos, za razliku od svojih jugoistočnih azijskih susjeda, nema more, tropske plaže, grandiozne spomenike starih civilizacija… Nema deluxe hotele, ne nudi provod u atmosferi shoppinga, čak je i prostitucija nevidljiva. Dakle, ništa od prepoznatljivoga glamura koji bi primamljivao turiste. S jedne strane – šteta što je tako pa ga turisti nikad neće otkriti; s druge strane – sjajno što je tako pa ga turisti nikad neće otkriti. Laos nudi mir, zarazan i nestvaran mir, to je zemlja opuštenih i zadovoljnih ljudi u kojoj se osmijeh ne skida s lica ni kad se odlazi na spavanje. Kao kad se u divljoj prirodi životinje ne boje ljudi, tako je i ovdje stanovništvo neiskvareno od najezde turista. Svi su prirodni, susretljivi i ljubazni. Rijetka su mjesta u svijetu na kojima je to još tako. Umjesto da postane susretištem i razmjenom ljudi različitih kultura, turizam se pretvorio u biznis koji premorenim zapadnjacima servira all-you-can-eat buffete i holivudsku iluziju drugačijeg svijeta.

I umjesto hodočasnika otvorenog uma, turisti su netko koga treba po cijeli dan animirati i cimati uokolo da vidi neku crkvu, hram ili piramidu. Umjesto mističnosti putovanja – servira se alkohol, a avantura se svodi na organizirani rafting ili jahanje slona na farmi. I u Laosu je na dvije-tri lokacije u začetku takav oblik turizma. A dok se ne proširi dalje, upravo je osvježavajuće doći u Laos i jednostavno promatrati život i sudjelovati u njihovoj svakodnevici. Od davnina poznat kao Kraljevstvo milijuna slonova (prijevod imena starog kraljevstva, Lanchanga, koje se prostiralo na području današnjeg Laosa od 14. do 18. stoljeća), Laos je danas najzatvorenija i najdivljija zemlja regije. Broj slonova je u međuvremenu spao na 1.400, od kojih polovica još luta šumama, dok druga polovica hranu zarađuje u znoju lica svog.

U Laos smo pobjegli iz Vijetnama, izludjevši od tajfuna. Nakon sedam dana pljuska koji nam nije dao ni minute predaha, probijanja kroz poplave i masu energičnih Vijetnamaca koji su jurcali na motorima na sve strane, prošli smo granicu i našli se u selu u kojem kao da je vrijeme stalo. Mještani su nas bez pretjeranog interesa gledali kako hodamo cestom i raspitujemo se o autobusu. Navodno vozi jednom dnevno do prvog većeg grada, ali možda i ne vozi. Ovisi o vremenu, o vozaču, o mnogočemu… No bilo nam je suđeno da ga nađemo, ali nije nam trebalo previše pronicljivosti da shvatimo da je prastari autobus koji nas je dočekao bio rashodovan još valjda u vrijeme snimanja filma „Ko to tamo peva“, a u usporedbi s legendarnim vozilom firme Krstić – djelovao je još raspadnutije i izraubanije…

Tubing

Stranaca je u Laosu malo, pa je i međusobni kontakt lakši. Ubrzo smo završili na krigli piva s mladim parom Engleza, koji su upravo bili stigli iz Vang Vienga, laoskog raja za ljubitelje alpinizma, špiljarstva, planinarenja… No za one kojima se takve aktivnosti čine previše intenzivne – tu je tubing, laoska varijanta raftinga: uvale vas u „šlauf“, unutarnju kamionsku gumu, pa omotane tom gumom bace u rijeku koja vas ponese svojim tokom. Svako malo nailazite na neki bâr uz obalu, pa svratite na piće i zatim se ponovno vratite nazad u gumu – i rijekom nastavite dalje. Da bi sve bilo bombastičnije, u barovima (uz alkohol) nude i lude koktele od psihodeličnih gljiva.

I naši su Englezi srknuli ludi koktel, nakon čega su se jedva iskobeljali iz rijeke. Zaboravili su sići na „zadnjoj stanici“ pa ih je rijeka odnijela daleko. Premrli su od straha kad su shvatili koliko se ljudi utopi u tim gumama – jer se napiju ili nadrogiraju. A uopće se nije teško napiti jer se uglavnom poslužuje Mekong bucket – limena kantica s viskijem, Coca-Colom i Red Bullom, što se pije na slamku – pa ti vidi.

Život u unutrašnjosti

Osim prometnica koje spajaju glavne gradove, sve se ostale ceste svode na blatne poljske putove koji se u sezoni monsuna pretvaraju u močvaru. Zemlja je prilično brdovita, pa su i naselja međusobno udaljena i po nekoliko stotina kilometara, za što su vam često potrebni i dani putovanja. Ako ste negdje duboko u unutrašnjosti, bolje bi vam bilo da vam ne zatreba bolnica. No život se prilagođava – budući da su uglavnom tek veći gradovi spojeni na električnu mrežu, manja odsječena mjesta u potpunosti se snabdijevaju međusobno umreženim obnovljivim izvorima energije – vjetrenjačama i sunčevim ćelijama.

Cesta je ovdje moderan izum, tako da dio prometa još teče tradicionalno, čamcima – rijekama i kanalima. Tako smo i mi krenuli u unutrašnjost, put džungle. Čuli smo za bungalove sagrađene usred nje i uputili se vidjeti eko-turizam na laoski način. Najprije nas je još jedan životopisni hrđavi autobus odvezao do posljednjeg sela, pa smo ondje tražili nekoga sa čamcem da nas preveze dalje do konačnog odredišta. Dugačak i uzak, čamac se doimao poprilično nestabilnim, sve dok nismo posjedali i uvjerili se da se neće samo tako prevrnuti. Nakon četrdesetak minuta vožnje – vozač nas je iskrcao na obali obrasloj gustom šumom. Ili džunglom? Oprostili smo se s njim, dogovorili kada da sutradan dođe po nas i krenuli stazom put šume.

Nismo znali što možemo očekivati, pa kad smo otkrili par bungalova od bambusa i sušene trave – radovali smo se kao djeca. Još više nam se obradovalo dvoje domaćina, koji su kao hipnotizirani sjedili i piljili u rijeku. Već danima nije bilo gostiju, trajala je kišna sezona, a to znači i sezona komaraca i malarije. Svega par minuta kasnije ugledali smo i zmiju i guštera i tarantulu, malo se ohrabrili, pa pošli dalje u razgledavanje nepoznate stvarnosti. Od horde komaraca željnih naše krvi nismo se nikako uspjeli spasiti. A najgori su bili mravi – jedan me ugrizao za nogu, a boljelo me kao da me ugrizao pas. Mravci su pravi gospodari džungle: kad napadnu skakavca, crva ili sličnu životinju – razmontiraju je za par minuta.

Utjerali su nam veći strah u kosti od gušterčina koji šaraju uokolo. Međutim, spavati usred te prirode bilo je veličanstveno – šuma je noću budnija nego danju. Ispod guste mreže protiv komaraca osjećali smo se zaštićeno, pa smo cijelu noć mogli uživali u nevjerojatnim zvucima. Neki su se doimali kao ljubavni zov, neki kao borba za život, a neki – nezemaljski. Drugi dan odšetali smo do obližnjih sela prašnjavim zemljanim puteljkom uz koji se nalaze kućice od blata i bambusa s mnogo djece. Ljudima je ovdje glavni izvor prihoda, uz poljoprivredu, proizvodnja drvenog ugljena, koji se kasnije prodaje u gradovima.