Prema izboru britanskoga lifestyle magazina Wallpaper, svjetlosni objekt skupine Numen/For Use (Nikola Radeljković, Sven Jonke i Christopher Katzler) nedavno je proglašen najboljim prototipom u prošloj godini.
To je već druga nagrada koju je ugledni Wallpaper dodijelio hrvatsko-austrijskom trojcu, koji posljednjih desetak godina dizajnira komade ekskluzivnog namještaja za inozemne proizvođače i distributere kao što su Cappellini, Zanotta, Magis, Moroso, MDF Italija, njemački Interlübke…
Nije rijetkost da radovi hrvatskih dizajnera osvajaju nagrade i priznanja na međunarodnim izložbama, natječajima i festivalima, niti da im projekti osvanu na stranicama uglednih časopisa i drugih stručnih publikacija. No iza njihovih uspjeha stoje isključivo individualni napori, a ne neka brižljivo osmišljena nacionalna strategija. U posebno frustrirajućoj situaciji nalaze se industrijski dizajneri, koji u domovini teško pronalaze partnere za izvedbu svojih ideja. Ogorčeni lošim iskustvima s Exportdrvom, dečki iz Numena su krajem devedesetih s prototipovima otišli na sajam namještaja u Milano i hrabro ponudili svoje projekte art-direktorima nekih od najpoznatijih proizvođača talijanskoga namještaja.
Danas imaju po dva nova proizvoda godišnje na tržištu. Bilo bi ih, ističu, i više da se grupa Numen bavi samo dizajniranjem namještaja. No imaju široki spektar interesa, u kojemu važno mjesto zauzima scenografija i – u najnovije vrijeme – svjetlosni objekti. Projekt Numen-Light započeo je prije četiri godine sa scenografijom za Danteov Pakao u Madridu u režiji Tomaža Pandura.
Nakon velike kristalne kocke na pozornici kazališta, u kojoj su eksperimentirali s perspektivom i percepcijom prostora, u Numenu su prešli na svjetleće objekte manjeg formata, koji su zapeli za oko Wallpaperu, a uskoro će se pojaviti u ograničenom broju u Švicarskoj i Francuskoj. Za međunarodni uspjeh Numena zaslužna je u prvom redu (gle paradoksa!) inertna domaća industrija namještaja, u kojoj su mladi dizajneri neuspješno tražili ambicioznog partnera. Pronašli su ga tek nedavno u zagrebačkoj Interi, za koju oblikuju seriju namještaja Element.
MoMa igračke
Njihovim stopama krenuo je i studio za industrijsko i grafičko oblikovanje Grupa (Filip Despot, Tihana Gotovuša i Ivana Radovanović), koji je za bosanskog proizvođača namještaja Artisan prije dvije godine kreirao kolekciju Basic – suvremeno dizajniran namještaj, izrađen ručno od najkvalitetnijih materijala.
Tvornica Artisan svoje proizvode prodaje u Danskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Sloveniji, a trenutačno su u pregovorima s distributerom u Nizozemskoj. “Nemamo uvid u stanje prodaje na svjetskom tržištu, ali u ovim kriznim vremenima namještaj od masivnog drva pokazuje se kao pametna investicija u trajnu vrijednost”, kazuje Tihana Gotovuša iz Grupe.
Za investitorom optimistično traga i Marko Pavlović, student treće godine dizajna, koji je prošle godine osvojio zlatnu nagradu IDEA (International Design Excellence Awards), koju tradicionalno dodjeljuje američko društvo industrijskih dizajnera IDSA. U žestokoj konkurenciji studenata iz cijeloga svijeta, Pavlović je osvojio ocjenjivački sud didaktičkom igračkom Oblo – trodimenzionalnom slagalicom koja utječe na razvoj fine motorike kod djece predškolskog uzrasta.
Kad smo već dotakli tržište igračaka, na najviši položaj popeli su se likovi iz Somewhere Cityja hrvatskoga dizajnera, scenografa i kostimografa Gorana Lelasa – na police dućana MoMA-e, glasovitoga Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku! Lelasova međunarodna karijera započela je u časopisima Vanity Fair i Casa Vogue.
Danas je slobodnjak koji stalno surađuje s Vogue Bambini i intenzivno radi na razradi kompleksnoga projekta Somewhere City, koji će, osim igračaka, obuhvatiti animirani film, kazališnu predstavu, televizijsku emisiju i još “jako puno drugih proizvoda u rasponu od mode do produkt-dizajna”.
Objašnjavajući kako je pronašao partnera u njujorškoj MoMA-i, Lelas kaže da je želio testirati prototipove budućih igračaka kod nekoga tko je jak u svome segmentu. Projekt se jako svidio MoMA-inoj kustosici Paoli Antonelli. “Otpočetka je MoMA nastupila kao mogući kupac igračaka, ali i kao veliki podupiratelj cijeloga projekta, što je na kraju i rezultiralo time da su ovo trenutačno prve i jedine igračke s logom MoMA na kutiji”, navodi Lelas, idejni tvorac i dizajner igračaka proizvedenih u suradnji s njujorškim muzejom i tvrtkom Strangeco.
Na pitanje s kakvim se problemima hrvatski dizajneri susreću na inozemnom tržištu, Lelas odgovara da je riječ o univerzalnim problemima koji muče sve dizajnere. “Najveći problem nastaje kad nisi kreativan. Dizajn i kreativnost vani se usko povezuju s budućom uspješnom proizvodnjom, što kod nas sigurno nikada nije bio slučaj”, ističe Lelas.
“Imamo jako puno inventivnih ljudi koji se, nažalost, zaustavljaju nakon studija, jer nemaju mogućnost daljnjih realizacija. Svugdje u svijetu vape za kreativcima, a kod nas oni su višak koji nikome ne treba”, kazuje Lelas, ističući da bi talentirani dizajneri mogli biti odličan hrvatski izvozni proizvod.
Dizajniranje Hrvatske propalo
Da su domaći dizajneri – zbog velikog broja osvojenih međunarodnih nagrada, priznanja i referenci – najsigurniji hrvatski izvozni proizvod, smatrali su u Hrvatskome dizajnerskom društvu kad su osnivali Hrvatski dizajn centar s namjerom “preoblikovanja i dizajniranja Hrvatske”. No njihov prijedlog strategije koja je trebala ugraditi dizajn u gospodarske i druge sfere društva, država nije odlučila novčano podržati, pa se djelovanje Centra ugasilo.
“Inicijativa za osnivanjem nacionalnih dizajn-centara u svijetu nije dolazila od strukovne udruge, nego je svijest o važnosti takve ustanove postojala na državnoj razini i u gospodarskom krugu. To su miljei iz kojih su nacionalni dizajnerski centri, poput onoga u Finskoj, uspostavljani još od 50-ih godina 20. stoljeća”, navodi Tatjana Jallard, menadžerica u Hrvatskome dizajnerskom društvu.
Nedostatak institucije koja bi pomogla u povezivanju dizajnera, gospodarstvenika i državne uprave, pridonijela povećanju konkurentnosti hrvatske ekonomije te podizanju svijesti o važnosti dizajna za kvalitetu življenja – ima za posljedicu apsurdnu situaciju u kojoj je hrvatski dizajn odvojen od hrvatskoga proizvoda, smatra Jallard.
Kod nas se dizajn još shvaća kao kozmetička dekoracija na samom kraju proizvodnog procesa ili se njime koristi u svrhu marketinškog oglašavanja. Dizajn je, zapravo, dio odjela istraživanja i razvoja, sastavni dio procesa razvoja proizvoda, kazuje Jallard, ističući da su takvi odjeli, zajedno s velikim industrijskim gigantima, nestali u tranziciji.
Niz tržišnih marki je nestao, a na njihovo mjesto došli su neki novi, često umjetni brendovi, bez tradicije i vrijednosti. Zato je danas teško govoriti o prepoznatljivosti hrvatskoga dizajna u Hrvatskoj, pa time i u svijetu.
Možemo se samo radovati uspjehu pojedinaca, koji unatoč lokalnim ograničenjima oblikuju svoje ideje u skladu s najvišim svjetskim standardima.
Između Zagreba i New Yorka
U New Yorku samostalno radi i hrvatska dizajnerica Lana Cavar, kojoj je američka diploma na sveučilištu Yale, uz profesionalno iskustvo i kvalitetan portfolio, otvorila mnogobrojna vrata. New York je, ističe, raj za komercijalne dizajnere i na početku joj je bilo vrlo uzbudljivo biti dio kreativne industrije koja osmišljava brendove i reklame za cijeli svijet. No nakon nekog vremena “superkomercijalna i korporativna kultura američkog dizajna” više je nije činila sretnom, pa Lana Cavar danas radi isključivo na projektima koji je zanimaju.
I dok se na tisuće dizajnera u New Yorku bavi korporativnim dizajnom, malo je onih koji uspijevaju preživjeti od autorskog i neovisnog dizajna. “Malo je iskrenog, eksperimentalnog dizajna. Dizajnera koji bi se time bavili ima jako puno, no ponekad mi se čini da je u Zagrebu mnogo više nas koji to doista uspijevamo i realizirati. Najljepša stvar u našem poslu je kreativnost, pa mi je cilj omogućiti sebi da radim sa zanimljivim ljudima na različitim mjestima na svijetu”, kazuje Lana Cavar, koja pola godine provodi u Zagrebu, a drugu polovicu u New Yorku.
Među njujorškim projektima koje izdvaja su postav godišnje izložbe američkog dizajna (AIGA design show), dizajn knjiga i drugi projekti za Museum of Contemporary Art u Detroitu. Također, radila je za St. Regis Hotels (luksuzni hoteli najviše kategorije) na rebrendingu i osmišljavanju imidža za njihove resorte na Karibima te kultnu njujoršku frizersku kuću Bumble and Bumble.
Nezavisan i beskompromisan
Najpoznatiji hrvatski dizajner, ujedno ilustrator i strip-crtač Mirko Ilić, došao je u Ameriku kao zreli autor, sposoban odmjeriti svoj talent u vrhunskoj konkurenciji i istovremeno ostati umjetnički nezavisan.
Radeći kao ilustrator, art-direktor i dizajner visokotiražnih magazina poput Timea i The New York Timesa, borio se za svoje ideje, ne pristajući na kompromise. Tako je, primjerice, nagovorio urednike da objave naslovnicu Timea na kojoj nisu bili izvučeni naslovi glavnih tema. Također, njegova naslovnica na kojoj je glavni naslov “Evil” tiskan crnom bojom na crnoj podlozi unijela je nove standarde u grafičkom oblikovanju poznatoga magazina.
Za vrijeme našeg razgovora, mali tročlani tim u studiju Mirko Ilić Corp. dizajnirao je zadnje detalje za nove njujorške restorane La Fonda del Sol i Vanderbilt Suites. Glavni problem s kojim se susreću svi u Americi, kazuje Ilić, ekonomske je prirode. “Normalno je da u vrijeme recesije budžeti budu drastično smanjeni jer je dizajn, a posebno oglašavanje, luksuz. Pri tome, prije svega, mislim na godišnja izviješća i redizajn identiteta korporacija. Recesija je vrijeme za ‘pametan dizajn’. Dizajn koji je štedljiv, ekološki čist i bazira se na pameti, a ne na tehničkoj pirotehnici i količini novca. I to se pomalo počinje događati u SAD-u”, napominje Ilić, koji kao najveći inozemni uspjeh navodi svoje knjige Genius move, Handwreeten i The Anatomy of Design (sve tri u koautorstvu sa Stevenom Hellerom) te The Design of Dissent s Miltonom Glaserom.
(Jelena Mušćet, Plan B 21)
