Predsjednički kandidati. Nemoguće im je umaći. Svugdje su. Imaju mišljenje o svemu. Umjetna oplodnja, pušenje u kafićima, navijački neredi, treća bradavica Lily Allen, o svemu će rado porazgovarati. Ako je kamera uključena. Jer ako nije, ni njihova egzistencija nema smisla. Hrvatski su političari pravi prethodnici svih današnjih Gotovaca i Lambaša, oni su prvi pokleknuli pred sirenskim, jedva čujnim zujanjem elektronske kamere, hipnotizirani zavodljivim žmirkanjem njezina magičnog crvenog svjetla. Hrvatski političari nikad neće prežaliti devedesete. Tada su vladali eterom bez ikakve konkurencije, bez ikakvih ograničenja.
Film je bio mrtav i prepušten nekrofilskim orgijanjima raznih Sedlara i Vrdoljaka, estrada naoko življa no ikad, no njome su drmali menadžeri, a za mikrofonom su zijevale anonimne srednjoškolke, koje ni same nisu znale objasniti kakvom su to igrom slučaja postale pjevačice-zjevačice, i agresivni nazovi domoljubi koje je, eto, rodila majka Hrvatica te ih samim time opunomoćila za uspjeh – bilo pjevački, bilo pretvorbeni, bilo eksplicitno koljački – dočim je televizijskoj zabavi vampirica Urličić halapljivo isisala sve životne sokove i njima pojila svoje nezajažljive političke mecene.
Korporativistička Hrvatska devedesetih nije znala za zvijezde, jer sámo njihovo postojanje ugrozilo bi egzistenciju političkog Olimpa, a naš vrhovni Zeus volio je biti neprikosnoven. U suprotnome bi ga hvatala nervoza, a to nikome nije bilo u interesu, čak ni onoj bijednoj šačici njegovih sitnozubih oponenata. Bilo je to doba bogova, a ne zvijezda, no smrću Neumrlog sve se promijenilo. Zvijezda, doduše, još uvijek niotkud, no zvjezdice su se nakotile do te mjere da na nebu više uopće nema plavetnila.
Negdašnji Olimp nikako da se srodi s takvom novom, sasvim neprirodnom situacijom, u kojoj medijima harače spodobe – zamislite! – bez dana političkog staža. U ustajalom vonju saborskog hambara političari i političarke još uvijek viču, arlauču, koškaju se, misleći valjda da ih netko sluša, no nikako da shvate da crveno svjetlo sada žmirka samo iz inercije, a da od spike ljude samo boli glava, ako tu njihovu spiku uopće netko želi čuti. Izbori, što lokalni što parlamentarni, više malo koga zanimaju. Nijedna politička grupacija više nije u stanju mobilizirati svoje biračko tijelo, jad i bijeda okoštalog hrvatskog političkog diskursa demokraciju su pretvorili u vlastitu karikaturu.
Svijetla točka
Jedina svijetla točka demokracije u desetljeću za nama bio je Stipe Mesić: spletom čudnovatih i nikad razjašnjenih okolnosti Hrvatska je deset godina imala sjajnog predsjednika, bez čijeg korektivnog djelovanja bi se odavno urušila pod teretom rodijačke pohlepe i kleroustaškog orgijanja. Nažalost, predsjedniku kvalitetnijem od države kojom predsjedava istekao je rok trajanja, a sva sila pretendenata osjetila je trenutak kao bogomdanu situaciju za preseravanje pred kamerama u prime timeu.
Istjerana iz kokošinjca, pretendentistička perad sada kokodače i kukuriče na sav glas, o bilo čemu, nije važno, nema veze, pojavit će se oni čak i nepozvani. Ma gdje se Mesić ukaže, za njim se dogega i u prvi red posjedne cijelo jato peradi u želji da na njih prijeđe makar djelić njegove karizme.
Izbori su, kako već to kod nas dolikuje, na sunce izmamili i buljuk zaboravljenih estradnih ovisnika o medijskoj pažnji poput Borisa Mikšića, Alke Vuice ili Vesne Škare-Ožbolt, pa me stvarno čudi da se Sandi Cenov još nije uključio u predsjedničku utrku, ali ako nije kasno za Bandića, valjda nije kasno ni za Sandića. Računica je jednostavna: ma koliki luzer bio, ako se proglasiš za predsjedničkog kandidata, ne gine ti duplerica u Večernjaku i tridesetak sekunda u Dnevnicima svih triju televizija (ako si dovoljno opskuran, na Novoj TV dobit ćeš čak i pet minuta plus reality show!), a to je ono što hrani karaktere poput navedenih.
Previše je kandidata
Dosad nezabilježen izborni fenomen je inflacija kandidata identičnih političkih opcija, pa je tako Josipović prisiljen bockati se s Kajinom i Pusićkom, a Hebrang s Vidoševićem, Primorcem i kerumpiranim Bandićem.
Kandidati koji bi nekoć bili inferiorni čak i na unutarstranačkim izborima, sada su nanjušili svoju priliku života, budući da su čelnici HDZ-a i SDP-a kandidirali ljude koji bi teško prošli i za predsjednike kućnih savjeta u vlastitim obiteljskim kućama, pa zasad nimalo impresivne anketne postotke dobivaju isključivo stranačkim ključem, a ne nekom predsjedničkom karizmom: mlitavi Josipović jedva da je životniji od tune u konzervi, dok Hebrang natpolovičnom većinom može osvojiti samo prebivalište u Vrapču, nikako na Pantovčaku. Ivo Josipović dosad je najzorniji dokaz Milanovićeva šarlatanstva, kojim je, na samo njemu svojstven način, triput zaredom gubio već dobivene izbore. Sanader je, s druge strane, Hebranga možda oktroirao samo zato jer je mislio da će poništiti glasine o vlastitoj homoseksualnosti ako napokon skine s kurca i Andriju i njegove bolesne ambicije.
Kao što za Jadranku nema nedodirljivih, tako ni među kandidatima najjačih stranaka nema nepobjedivih, što su vrlo brzo shvatili autsajderi s desnice i ljevice. Tako sada pratimo lucasovski rat klonova u 3-D tehnologiji. Svi su isti, a svi se kunu u svoju različitost. Pusićka je ista, ali strastvenija. Kajin je isti, ali svadljiviji. Vidošević je isti, ali bogatiji. Bandić je isti, ali besramniji. Primorac je isti, ali još malo luđi. Iako ćete i u impressumu Plana B pronaći sijaset imena čija vjerodostojnost višestruko premašuje onu predsjedničkih kandidata, baš svi se zaklinju da je njihov integritet veći, duži i deblji od protukandidatovog. Umjesto da nam prezentiraju svoje programe i vizije, ako ih uopće imaju, oni se radije zabavljaju srednjoškolskim odmjeravanjem proverbijalnih penisa u proverbijalnoj predsjedničkoj svlačionici.
Jes, vi ken
I svi se furaju na Obamu, to je sada glavna moda. Ne znaju, doduše, pojasniti u čemu točno vide sličnost s njime, ali svejedno ne odustaju od te furke, kao Duško Lokin od frizure. Čim jedan od kandidata otvori svoj profil na Facebooku ili tweetne neku glupu i neoriginalnu frazu, odmah je pljunuti Obama. Čim zucne riječ “promjena”, proglasi se hrvatskim Obamom. To što spominjanjem sebe i Obame u istoj rečenici zvuče jednako glupo kao Daniel Delale kad komentira politiku, uopće ih ne zanima. Zaboga, pa i Hebrang se od ortodoksnog barakaša prometnuo u još ortodoksnijeg barackaša, čak se počeo i smiješiti za kamere! Uskoro će, valjda, kandidati svojim potencijalnim biračima početi obećavati Nobelove nagrade i gostovanja na Opri umjesto da se potrude izvući nas iz govana.
Našim junacima ne nedostaje riječi, ali im nedostaje sadržaja, u čemu je vjerojatno i jedina sličnost između pravog Obame i domaćih Crobama i Crobamica. No Obama je cijelom svijetu donio tračak nade i zrno vjere, što je nakon frustrirajuće Busheve osmoljetke neprocjenjiv dobitak. Crobame, pak, ubijaju zadnju nadu da će ovo razdoblje depresije, tuge i besparice ikad završiti, no to ih uopće ne zabrinjava: teško je razmišljati o drugima dok crveno svjetlo kamere zavodljivo trepće samo za vas. (Teo Tarabarić, Plan B 25)
