Na početku priče o vodi mogli bismo parafrazirati aktualni slogan naše turističke zajednice: tako obična, tako važna… Već i sam kolokvijalni naziv “obična voda” implicira nešto obično, neuzbudljivo, nešto što se podrazumijeva. Definicija vode jednako tako ne obećava i ima mnogo negativnih konotacija: bez boje, bez mirisa, bez okusa…
Zvuči pomalo kao zagonetka: što je to – nema ni mirisa, ni boje, ni okusa… Zašto onda naš planet nazivaju plavim planetom? Zašto je više od polovice našeg tijela sastavljeno od vode? Zašto bez vode možemo živjeti maksimalno 10 dana? Zašto se na svakom planetu koji ljudi istražuju traže dokazi o postojanju vode ili barem tragovi da je ondje ranije bilo vode? Voda je mnogo više od bezlične definicije, voda je preduvjet života, odnosno sam život. Već su drevni narodi uvidjeli životnu važnost vode.
Cijela je, primjerice, egipatska civilizacija ovisila o ćudi velike rijeke Nil. Godina bez poplave značila bi godinu ne samo žeđi, nego i gladi. Štoviše, voda se u stara vremena rijetko i koristila za piće u svom izvornom obliku, zbog opasnosti od zaraza; konzumirala se “pročišćena” ječmenim sladom, to jest u obliku piva ili pomiješana s vinom (da ne bi bilo zabune, antički Grci konzumirali su vino razrijeđeno vodom – pijenje čistog vina smatrali su barbarskim). Čista voda se, zahvaljujući rastu higijenskih standarda, počinje konzumirati tek u dvadesetom stoljeću. No prije nego što nastavimo s pričom o potrošnji vode danas, ukratko ćemo se pozabaviti kemijskim sastavom vode.
Kemija vode
Već i osmoškolci i prije nego što se susretnu s udžbenikom kemije znaju da je H2O oznaka za vodu. Točnije, H2O kemijska je formula vode i označava njezin sastav – dva atoma vodika i jedan atom kisika. Za one koji žele znati više, “službeni” naziv vode prema međunarodnoj udruzi kemičara (IUPAC-u) je oxidane, a katkad se koriste i nazivi dihidrogen monoksid i hidrogen hidroksid. Jedan od autora ovih redaka, kemičar po struci, nikada nije od svojih kolega ili profesora čuo “dodaj mi taj dihidrogen monoksid”, a tek bi geek stoljeća u kafiću naručio kavu i čašu hladnog hidrogen hidroksida… Tko zna bi li preživio.
Iako može zazvučati čudno, voda je kemijski zapravo vrlo neobična. Kao prvo, jedna je od rijetkih tvari koje redovito i u normalnim uvjetima susrećemo u sva tri agregatna stanja – kao tekuću vodu, kao vodenu paru i kao snijeg i led. No možda je najneobičnije svojstvo vode činjenica da je gustoća vode najveća pri temperaturi od 4 stupnja. Uobičajeno je za gotovo sve tvari da im gustoća linearno ovisi o temperaturi. No kod vode postoji taj lom na 4 stupnja Celzija. Rezultat te anomalije vode, kako se to svojstvo naziva, jest da je led lakši, to jest manje gust od tekuće vode. Da nije tako – ne bi bilo života jer bi smrzavanjem vode led “padao” na dno i vjerojatno spriječio stvaranje života, za koji se sa sigurnošću smatra da je nastao u vodi.
Svi znamo da se voda smrzava na 0 stupnjeva Celzijeve ljestvice, a vrije na 100 stupnjeva. Temperatura vrelišta vode uvelike ovisi o vanjskome tlaku, pa su tako naše osvajačice Mount Everesta – uz zabijanje zastave – mogle skuhati vodu na samo 68 stupnjeva Celzija.
Već spomenuta dva vodikova atoma spojena su na kisik pod kutom od 104,5 stupnjeva. Budući da oni nose pozitivan naboj, a kisik negativan, to dovodi do polarnosti vode. Zašto je to razdvajanje naboja važno? Važno je stoga što to omogućava da se i molekule vode međusobno privlače, što nadalje rezultira još jednim fenomenom: površinskom napetošću vode. S druge strane, polaritet između vodikovih atoma i atoma kisika omogućuje otapanje raznih tvari u vodi, što je izuzetno važno za funkcioniranje našeg svijeta.
I za kraj ovog izleta u kemiju vode samo bismo željeli reći da je čista voda izolator, ne provodi električnu energiju. Dakako, u praksi vodu nećemo koristiti u tu svrhu – jer već i male količine otopljenih tvari vodu čine (dobrim) vodičem.
