Odavno me čudi neinformiranost zagrebačkih kolegica i kolega: A iz Metkovića si? Je li to na moru? Ili u Hercegovini? Mnogi i dalje nisu načistu, al’ znate kako je, ako neke stvari ne razjasnite dovoljno rano, ostaju vječna enigma. Znaju nas po sjaju prošlih rukometnih vremena, po osebujnom gradonačelniku, žabama i jeguljama, možda i po maratonu lađa koji se, preko pokroviteljstva Predsjednika, 12. rođendana i La Manchea upisao u godišnji mainstream. I to je otprilike to. A ja se, kao, ljutim na sve te sancta simplicitas ideje, ne samo o svome gradu, nego o svome kraju, a trebala su mi 23 broja Plana B da se odlučim među tekstove ugurati nedovoljno zastupljene teme i vizure. Predstavljam vam ljude, događaje i verzije koje će vas u nekim svojim segmentima sigurno podsjetiti na vaša mala i vela mista.
Okolo-naokolo
Moram krenuti s periferije jer umirem od želje da vam ispričam u kakvoj su vezi šešir, dvije glave, i bezglavi kip koji skuplja prašinu ispod stubišta. Nekih 5 km dalje od moje ljetne rezidencije “Kod mame i tate” nalazi se prvi hrvatski in situ muzej, izgrađen na mjestu gdje su pronađeni grandiozni ostaci Augustova hrama. To znaju mnogi, a poneki znaju i za sapunicu oko Augustove žene Livije, čija glava nikako da se spoji s tijelom i obrnuto. Ja sam, recimo, morala napraviti shematski prikaz da budem sigurna tko tu koga, kada, gdje i zašto. Livijinu je glavu iskopao vidonjski seljak, a kad je arheolog sir Arthur Evans 1878. godine posjetio Vid, spomenutom se seljaku toliko svidio njegov šešir da mu je u zamjenu za pokrivalo s njegove – dao čak dvije svoje glave: Livijinu i Merkurovu.
Livijina je nakon Evansove smrti završila u oksfordskom muzeju, a s tijelom se, koje je jednako čudnim putovima završilo u Opuzenu, spojila tek nakon dva tisućljeća. Očekivalo se da će cijela Livija bljesnuti u punom sjaju u novom muzeju, ali ne: Opuzenci svoju Liviju žele na svome trgu, a ne u naronskom muzeju. Oxford je pak voljan trajno posuditi glavu jedino ako se izloži spojena s tijelom – i nikako se dogovoriti.
Možda se na prvi pogled ne čini tako, ali Livija je napredovala: prije karijere gradskog ponosa godinama je služila kao vješalica i pepeljara podno stubišta općinske zgrade u Opuzenu. Ako to nije napredak, ja ne znam što jest. I mada ovo zvuči kao priča o kapricu, ona nas zapravo uči o osvješćivanju javnosti i napredovanju imperatorske spoze.
Kad već spominjem Naronu, ne mogu ne spomenuti refren koji sam pjevala dva-tri puta tjedno na folkloru kod profesora Bagura u Domu kulture: U kralja od Norina glava od gudina, noge od kenjca, kozje uši! Neki atributima nakazne beštije dodaju i jarčeve zube, i bradu od živih jegulja. Legenda dalje kaže da je zadnji od naronskih careva, kad je otkrivena njegova tajna, skočio u rijeku i svojom eskapadom dao imena većini mjesta uz Neretvu i njezine pritoke. Prvi su ga put vidjeli u Vidu, pod brdom Rujnicom skontali su da je runjav. U selu Krvavac je prokrvario, u Opuzenu je puzao, ronio (iliti norijo) kroz Norin i na kraju nestao u moru. Nitko ga više nije vidio, ali njegov se put djelomično poklapa s trasom maratona lađa.
Gusari i lancarice: druga strana maratona
Lađe poput onih u kojima se danas vozi maraton bile su multifunkcionalni bolidi, a najviše se njima prevozilo voće i povrće s jedne na drugu obalu Neretve. Nizvodno se veslalo bez većih problema, a uzvodno se nije moglo veslati, nego je lađu trebalo vući, odnosno lancati. O lancanju i lancaricama malo se zna, a malotko zna i što zapravo prikazuju reljefi koji se prodaju kao autohtoni suveniri.
“Naravno da su žene vukle lađu”, kaže moja baka, “muški su morali timunit’”. Priča mi kako su ona i njezina prija mogle dobro povući lađu nakrcanu poljoprivrednim proizvodima i s muškim mozgom akcije na kormilu. “I onaj naš što je timunio znao je sve prečace i najbolje putove, i uvijek bi nas prve doveza do sela”. Vi ste njega i lađu dovukle, bako, a nije on vas doveza. Mogu ja pričati koliko hoću, on je njih doveza i gotovo. Ova priča ima filmski potencijal koji još treba razraditi (razmišljam u smjeru ženske verzije Bena Hura, s naglaskom na scene u potpalublju galije), a u priči o neretvanskim gusarima definitivno vidim Johnnyja Deppa i Brada Pitta u glavnim ulogama.
Da, i Jadransko je more imalo svoje gusare: Mlečani su gospodarili Jadranom, ali to Neretvanima nije smetalo da se zalijeću na njihove brodove i ubiru danak za slobodnu plovidbu. Živjeli su od gusarenja i bili hrabri, ponosni, drski i beskrupulozni. Nešto kao današnji lađari, ili?
Hobi: lađar
Dalibor je profesor kineziologije, ima 27 godina i sedam maratona za sobom. “Došao sam doma s faksa, iz Splita na praznike, i prijatelj me pozvao na trening lađara Svetog Roka iz Podrujnice. Kako sam bio u dobroj formi, zaveslao sam malo, a deset dana nakon toga odveslao sam punih 22,5 km. Svake godine kažem da više neću veslati, pa mi vrag ne da mira. Prođe maraton, dođe zima, okuplja se ekipa oko kamina, jede se, pije, zapjeva, počnu planovi, a pod ruku s njima i problemi. Sponzori se teško nalaze, posebno ove godine. Gdje god dođeš, ista papagajska priča: kriza, recesija. Jedva smo prikupili dovoljno da uplatimo kotizaciju, za dresove se krpimo, treninge improviziramo, nije bilo love za nove sjedalice i vesla.
Treba dovesti državni vrh, velike sponzore, turiste i smjestiti ih u brodove, koji onda opkole lađe sa svih strana i dižu valove. Pa ti veslaj kad se rijeka uzburka. Nije da bih ja to zabranio, znam da i zaraditi treba, ali uveo bih nekog reda. Ovako naše pripreme i treninzi doslovce padaju u vodu – zbog gužve koja nastane postanemo tek sporedni igrači. Ovaj, veslači.”
Razočarana sam, treba mi više intrige i fabularnih peripetija da privučem Depp-Pitt dvojac. “Eee, ima tu materijala koliko hoćeš, ali nećemo sad o tome, da ne bi bilo izvlačenja iz konteksta”, kaže Dalibor. Više od teasera alias naslova filmskih poglavlja nisam uspjela izvući: Paklena gužva na startu; Prokletstvo muflonove glave; Kobno kormilo i Bitka na Crnoj Riki. Zvuči k’o RTL-ova jesenska shema. A veslati se mora? “Ne mora, ali neki oblik opuštanja i zabave mora se naći. Je, tlaka je, frustracija, puno praznih obećanja, imaš osjećaj da nitko ne cijeni ni tebe ni tvoje zalaganje. Ali voliš to i nadaš se da će dogodine možda biti drukčije. I jesam li već spomenuo da se u ovom gradu inače nema što raditi?”
Metković je grad od 15.000 stanovnika, u kojemu nema kina, a kulturna su događanja uglavnom koncentrirana na nekoliko ljetnih mjeseci – malo prije i malo poslije Ilije, kako Metkovci zovu blagdan svoga sveca zaštitnika. Sezona kulturnih ljeta, kazališta, izložaba i koncerata Jelene Rozge i Jasmina Stavrosa ode s prvim kišama i vraća se tek za godinu dana. A što ostalih devet mjeseci u godini, ako ne biraš maraton kao svoj hobi i frustraciju, ako si mlad, obrazovan, pun ideja, željan promjena (a nećeš politiku u svoju butigu), i ako ne slušaš, hm, hrvatsku zabavnu glazbu?
Sto kvadrata
Dok čekam Moniu, Davora, Juru, Jakova i Milu u Jazz baru, slušam probu benda Prima Vista na katu (sviraju Deep Purple) i pijem stellu: odlučujem se za umjerenu opciju, znam da mi žuju ekipa Karlovaca neće oprostiti. I to mi i potvrđuju čim sjedaju. Petorka je novo vodstvo Kolektiva, Udruge mladih grada Metkovića, koja je nastala 2005. s ciljem da ponudi novi oblik zabave i okupi mlade na jednom mjestu – ništa kontra kafića, ali po mogućnosti na mjestu koje nije kafić. Nakon niza izložbi, promocija, večeri poezije, uspješno organiziranih koncerata (od TBF-a i Hladnog piva do metkovskih bendova koji su dobili priliku da izađu iz garaža i zasviraju pred publikom), stvari su malo stale, a opet se pokrenule pod vodstvom mlade garde negdje u ožujku ove godine.
I odmah su ubacili u petu: u ovoljetnom portfelju imali su koncert MTK music (organiziran s proračunom od 0 kn), humanitarni koncert (pivo se pilo u dobrotvorne svrhe – što više popijete, veći ste dobrotvori). Davor i Jure surađivali su na dosta projekata i promijenili dosta bendova – ne biste vjerovali koliko ih je u Metkoviću, to je tema za poseban članak. Kolektivce oduševljava uglavnom glazba, ali ne isključivo – tjedna druženja zamišljaju tematski, ponešto za svakoga: filmovi, slušaonice, radionice. Monia se bavi fotografijom i obožavateljica je Plana B. Koji se, uzgred budi rečeno, u Metkoviću može kupiti u samo jednoj trafici, i to ne svaki mjesec.
Ideja i entuzijazma ima, ali ne i financijske podrške. Udruga nema svoj prostor, sastaju se i dogovaraju po kafićima. Super je u Jazz baru, vlasnik Vicko uveo je internet, i asortimanu dnevnog tiska dodao i Plan B – rispekt! Osim svoga benda Prima Vista, koji nastupa svaki petak, ovaj najstariji član Kolektiva gura i mlade bendove i aktivno sudjeluje u idejnim i praktičnim rješenjima Udruge mladih. “A treba nam samo sto kvadrata!”, složno su mantrali tijekom cijelog našeg razgovora. Dva su prostora u igri, ali jedan treba potpuno obnoviti, a za drugi je najam preskup. Gradske vlasti i sponzori nemaju dovoljno sluha, ali oni nemaju namjeru odustati jer znaju da rade pravu stvar za grad i za svoje vršnjake.
Najbolji grad na svijetu
“Dosta ljudi jedva čeka otići jer traži nešto bolje i više, ali nikad to nešto više nisu probali ostvariti ovdje”, kaže Monia, a ja žustro kimam glavom i crvenim se podjednakim intenzitetom. “Nama nije dosadno, mi smo sebi oduvijek izmišljali zabavu, a sad je opet izmišljamo, samo za veći broj ljudi i uz veću organizaciju. Samo da nam je tih sto kvadrata… (Sto kvadrata, kolektivni uzdah)…
Bez obzira na sve frustracije i probleme, petorka se slaže: Metković je najbolji grad na svijetu. Zašto? Ljudi su laganini. Šta je splitska fjaka u usporedbi s metkovskom! Kava se pije po tri sata, nikad se nikomu nikamo ne žuri. Pa je, slažem se i ja, ima to svoje čari. Chuck Norris ne vjeruje u Njemačku. Metkovci ne vjeruju u – redom – prometna pravila, trojstvo reda, rada i discipline, nedostatak mjesta za parking, pokazivače smjera (kapitalistička patka) i stres (kapitalistička patka broj dva). Ali može se, izgleda, i bez toga. Fali samo sto kvadrata.
Kolektiv na Facebooku, web stranica
MTK Music na You Tubeu:
Prima Vista
Brutal Štiox
Ćhao Mani
Southtone
Black Arcade
Post Midnight Sparkle
(Anda Bukvić, Fotografija: Marin Veraja Plan B 24)
